Magarećeg mlijeka ima koliko hoćete, samo ga nema tko popiti. Ali nije ni svako zlo za zlo…

0

U korona-krizi nikome nije lako, pa ni magarcima u Kuni Pelješkoj. Istina, na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Antunović, u vlasništvu Josipa Antunovića, o njima se lijepo brinu i ništa im ne nedostaje.

Dobili su i tridesetak prinova, mladu pulad, ali kako je sve u koroni stalo, tako je stao i biznis s magarećim mlijekom, koje, otkako je krenula korona-kriza, nitko ne traži i ne kupuje.

Magarećeg mlijeka ima koliko hoćete, samo ga nema tko popiti. Ali nije ni svako zlo za zlo, pa su sretni mali magarčići kojima nitko “ne krade” mlijeko.

– Valjda će biti bolje. Kako je sve fermalo, tako je fermala i potražnja za magarećim mlijekom. A znadete kako je to mlijeko zdravo. To vam je prijeki lijek za bolesti dišnog sustava, za kašalj i bronhitis – kaže nam Josip Antunović, koji je i predsjednik udruge uzgajivača ovaca i koza Dubrovačko-neretvanske županije, jer, osim stotinjak magaraca, na svom OPG-u uzgaja i autohtonu domaću ovcu – dubrovačku rudu, kojoj je prijetilo izumiranje.

Čuva i dubrovačku rudu

Na svu sreću, njegovim zalaganjem i zalaganjem još nekolicine stočara ta je pasmina sačuvana na dubrovačkom području, gdje sada broji ukupno oko 800 grla, dok na OPG-u Antunović ima 200 ovaca dubrovačke rude. A uz magarce i ovce, naš sugovornik još uzgaja i autohtonu šarenu kozu.

– Možete misliti kad nekome u Europi kažete da imate 800 grla zaštićene pasmine, autohtone sorte dubrovačka ruda. Oni se tome dive, a kod nas to nitko ne cijeni – govori nam Joško.

Poljoprivredni pravilnik dubrovačku rudu opisuje kao ovcu veće težine (30-40 kilograma, dok je janje teško od 12 do 15 kilograma).

Pretežno su bijele uz pokoji crni primjerak. Ono što tu ovcu razlikuje od drugih srodnika jest skroz mala i tanka vuna, prilagođena ovdašnjim vrućinama. Tako vunom nisu obrasli trbuh, noge i vrat ovce.

Daje kvalitetno masnije mlijeko, ponekad se dnevno izmuze čak i litra mlijeka. Stražnje noge prilagođene su za kretanje po kršovitom i strmom terenu te ima nešto duži rep.Uzgaja se na području od poluotoka Pelješca do granice s Crnom Gorom, na otocima Šipanu, Lopudu i Koločepu te ponegdje u zaleđu Dubrovnika. Klasificirana je kao autohtona pasmina, a smatra se da je nastala križanjem domaćih pramenki s merino ovcama koje su u vrijeme Austro-Ugarske dubrovački pomorci donosili s putovanja iz Španjolske, Italije i Francuske, čak i Australije. Ta križanja nisu bila kontrolirana, nego stihijska, kako je tko stigao i znao, u konačnici definiravši vrstu kao posebnu i izvornu koju poznajemo pod današnjim nazivom – dubrovačka ruda, jedina mediteranska ovca s merino vunom, od koje su se nekada pleli džemperi – pojašnjava Josip.

– To vam je kratka vuna; kada je onako gledate, izgleda kao da na ovci nema ništa. Vuna je dugačka tek nekoliko centimetara.
Iako se danas vuna uopće ne iskorištava ili se pak iskorištava u malim količinama, dubrovačka ruda, kojoj je unatrag dvadesetak godina prijetilo potpuno izumiranje, spašena je pa tako danas na imanju Antunović proizvode čak četiri vrste mlijeka: ovčje, kozje, kravlje i magareće.

magarci

Za podizanje imuniteta

Ali korona-kriza učinila je svoje pa je prestala distribucija po Hrvatskoj, no Josip se nada da će i ova nedaća brzo završiti te da će njegovo mlijeko, magareće, ovčje i kozje, brojnoj djeci i odraslima i dalje pomagati u liječenju bronhijalnih bolesti i podizanju imuniteta.

– Sada trenutačno muzemo i spravljamo sir. Pripremamo se za turističku sezonu, koja će zakasniti. Ali važno je da je živa glava – govori Joško.

No, oko magarećeg mlijeka treba se itekako potruditi, doslovno ga ukrasti od magarice. Za izmusti samo dva decilitra, mora se magaricu privoljeti da “spusti” mlijeko jer ga ona “ustegne” i čuva ga za mlado. Stoga to nije nimalo lagan posao. Ipak, magarice su se naviknule na gazde pa kad nekome zatreba, vrlo brzo se pomuze svježe mlijeko, koje se tako i konzumira, bez kuhanja

– Magarica nevjerojatno voli svoje mlado i zato mu štedi mlijeko. Škrta je prema nama – pojašnjava naš sugovornik.
Mlade magarčiće drži uglavnom za proširenje stada. Nitko danas nije zainteresiran za držanje magaraca u domaćinstvu. Jedino ih turisti dolaze gledati i fotografiraju se s njima, a najveći napor koji ovi magarci imaju tijekom godine jesu atraktivne ljetne utrke magaraca diljem Dalmacije.

– Jedino što nose na leđima je trkač – kazat će Josip, koji naglašava da je uzgoj magaraca velika obveza. Svaki dan se oko njih mora raditi. Ne pitaju oni je li korona ili nije. I petkom i svetkom ih treba hraniti i pojiti.

Iako je Josip Antunović zaokružio svoju turističku ponudu, upravo onako kako to rade obiteljska gazdinstva diljem Europske unije, od vlastite proizvodnje mlijeka, mesa, povrća, koje se zatim nudi inozemnim gostima koji su smješteni u njegovim apartmanima, problema je puno, posebno nakon korona-krize. Ali naš se sugovornik nada da će domaći, ali i strani posjetitelji znati prepoznati i cijeniti kvalitetnu domaću hranu.

No korona-kriza ne pita za kvalitetu pa su u problemima svi uzgajivači ovaca i koza na području Dubrovačko-neretvanske županije. Janjce i kozliće koji su prispjeli za prodaju nitko ne kupuje.

– Nema vjenčanja, krizmi i pričesti. A to su fešte na kojima se jede pečena janjetina – jada nam se Antunović, koji se ipak nada da će krenuti turizam nakon popuštanja mjera, a dobre vijesti stižu i od Nacionalnog stožera civilne zaštite, koji dopušta od stotinu ljudi u zatvorenim prostorima do 300 na otvorenim. To je za ovdašnje stočare dobar znak da bi se i janjci mogli početi podavati, ali i nagovještaj zakasnjele turističke sezone.

– Turizam je vrlo zahtjevna djelatnost i da bismo bili uspješni, moramo ga pratiti s vlastitom proizvodnjom hrane. To bi na neki način bio izvoz voća, povrća i mesa proizvedenog na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu koji bi se plasirali inozemnim posjetiteljima – zaključuje Josip Antunović.

Problemi s nabavom sijena za životinje
– Mi nemamo dovoljne količine sijena za životinje. Sijeno u balama dovozimo iz Like, i to nas skupo košta, a, primjerice, u Neretvi je toliko neobrađenih površina. Tražimo nekoga tko bi nam posijao djetelinu kojom bismo hranili naše koze, ovce i magarce, ali do sada nismo uspijevali u tome – kaže Joško, naglašavajući da bi im godišnje trebalo i do dvadesetak tisuća bala djeteline.

Nema veterinara
Životinje na OPG-u Antunović su bez veterinara. Na području Pelješca uopće nema veterinara s koncesijom pa za svaku sitnicu koja se tiče veterinarske zaštite mora se odlaziti u Imotski, jer je tamo ovlašteni veterinar s koncesijom.

 

Share.

About Author

Comments are closed.