Strah je nešto što nas prati kroz sav život. Uvijek smo se nečeg ili nekog bojali, bilo s razlogom ili bez razloga. Zahvaljivali smo Bogu ako smo imali nekoga tko bi nam ukazao da je naš strah nepotreban-bezrazložan, ili nas upozoravao na opasnosti koje nam stvarno prijete, te od nas iziskuju određenu predostrožnost.
„Tko se boji vrana, neka proso ne sije“. Tko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju. Sve je to narodna mudrost.
Znali su je kroz povijest širitelji istine i bili za njeno širenje spremni podnijeti svakovrsna poniženja. Tako je bilo kroz čitavu povijest, samo su se mijenjali propovjednici i zlostavljači, a u biti ništa novo.
„Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo“
O kako je teško kad nakon godina potpunog predanja i služenja Bogu i narodu, doživiš klevete, nerazumijevanja, zaborav i nezahvalnost.
Toga je bio svjestan i prorok Jeremija, ali ga nije obeshrabrivalo u njegovu djelovanju. On piše: „Čuh klevete mnogih: „Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti“. Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. „Možda ga zavedemo, pa ćemo njime ovladati i njemu se osvetiti!“. (Jer.20.10.). Uza sve to prorok nije klonuo duhom. Nije se obeshrabrio niti uplašio, jer: „Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma jer neće uspjeti“. (Jer.10.11.). O kako je časno služiti Gospodinu!
Sjećam se: Za vrijeme služenja vojnog roka u Novom Sadu, jedan je vodnik s ponosom pričao o svojoj djevojci koja radi u ambasadi. Kada smo ga pitali što radi, kratko je odgovorio: čistačica je. I bio je ponosan na svoju „djevojku iz ambasade“.
Služiti Bogu, stvoritelju svih dobara, neusporedivo je veća čast. Da li si ti toga svjestan? Hrvatski branitelji su se s Gospinom krunicom oko vrata neustrašivo suprostavili oružjem nadmoćnijem neprijatelju.
Čovjek, bez obzira na sposobnosti kojima je obdaren, tokom života se nađe u teškim situacijama vapijući za pomoć očekujući je s neba ili s zemlje. Zato se i kaže da se utopljenik i slamke hvata. Jeremija upućuje svoj narod na Božju pomoć, jer se on posebno zauzima za one koji trpe-koji su mu vjerni.
Kad se čovjeku u prirodnim ili ratnim nepogodama sruši kuća, želi je obnoviti. Oštećeni stan želi renovirati žaleći se kako je to teško, govoreći kako bi bilo lakše sagraditi novu nego obnoviti staru, ali stara mu je prirasla srcu i želi je obnoviti.
U Mostaru je tokom ratnih zbivanja srušen Stari most-simbol Mostara. I zarekli se: Obnovit ćemo ga. Bit će „ljepši i stariji od staroga“. Što rekoše, to i učiniše. Obnoviše ga na radost njegovih stanovnika kao simbol njihove mladosti.
Bog upravo to želi-obnoviti sve što je Adam srušio, kako bi se rodio novi čovjek. Pružena mu je još jedna šansa, koju ne smije prokockati. To se i na tebe odnosi.
Isus nam razotkriva prave neprijatelje, one kojih se treba paziti, te poziva na pouzdanje u Boga koji spašava i štiti pravedne.
Pravi neprijatelj čovjekova spasenja je grijeh. Isus kaže: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“. (Mt.10.28.). Papa Ivan XXIII jednom je rekao da bi sam sebe ohrabrio:“Ivane, nemoj biti toliko zabrinut! Tko vjeruje, taj se ne plaši!“.
„Tko vjeruje u Boga, taj ne drhti od straha“
Papa je vjerovao da mu Bog pomaže u njegovoj teškoj i odgovornoj službi. Jedino je tako i mogao započeti II vatikanski koncil i obnovu Crkve. „Tko vjeruje u Boga, taj ne drhti od straha“, rekao je papa.
„Po velikoj dobroti svojoj ti me usliši, Gospodine! Jer zbog tebe podnesoh pogrdu i stid mi prekri lice. Tuđinac postadoh braći i stranac djeci majke svoje. Jer me izjela revnost za dom tvoj. I poruge onih koji se rugaju tebi padoše na nas“. (Ps.69.8-11).
Tu pristaje ona narodna: „Tko se boji vrana, neka proso ne sije“. Jeremija se nije bojao ostati s narodom i za vrijeme razaranja judejskog kraljevstva od strane asirskog kralja. Sunarodnjaci ga nisu htjeli slušati, već su ga nastojali ušutkati, ali je on bio nepokolebljiv. Ostao je Jeremija s narodom koji nisu odvedeni u progonstvo i tješio ih onako kako ga je Bog nadahnjivao.
Zar tako nisu postupili i naši svećenici za vrijeme Domovinskog rata. Bili su i ostali glavni oslonac svom narodu dijeleći s njime patnju trenutka ulijevajući im nadu u ljepše sutra. Bilo je tu i straha, ali vjera i ljubav prema rodnoj grudi su nadvladale.
Za vrijeme razaranja grčevito su se držali svoga doma braneći ga životom, a sada u miru bježe daleko u nepoznato. O Bože, kako, zašto, dokle će tako ići? Zar smo ju branili da bi se raseljavali, a drugi-tamo neki daleki, je naseljavali.
Misli lete, pitanja se nižu, a odgovora nema, samo molitva se k nebu diže: O Bože, daj svjetla i snage mom narodu da shvati i prihvati da je kruh ipak najslađi s rodne-pradjedovske njive koja ti uzvraća više nego joj pružiš.
Odlaziš u goste. Lijepo te prime-ugodno ti je, ali jedva se želiš vratiti kući, jer je „moja kućica-moja slobodica“. Lijepo je svuda poći, a ponajljepše kući doći.
Kažu da je strah korektor ljudskog ponašanja. Što bi bilo da ga nije? Isus u današnjem evanđelju govori da je uzrok malovjernosti i krivovjerja strah. Razni su uzroci straha: strah od ljudi, strah od smrti i strah za materijalno. O koliko je straha i neizvjesnosti donijela epidemija koronavirusa?
Možda se u nama probudi ljudskost i ljubav prema starima, slabima, nemoćnima, potrebnima pažnje-tople riječi, kruha pruženog s ljubavlju.
Shvati da nisi sam na svijetu, da ima tu pored tebe netko potreban tvoje ljubavi, koja jedina može čuti njihov vapaj za pomoć. Kada shvatiš da je veliki dar da si u stanju pomoći drugima, a ne tražiti pomoć, život će ti biti ispunjeniji radošću kad tu spoznaju u djelo pretvoriš.
Priča mi prijatelj: „Vraćajući se iz Metkovića prolazim kroz Kulu Norinsku i vidim na jednoj kući natpis: Prodaje se. Kamena mala kuća uz cestu. Na prvi pogled mi se svidjela. Bio sam znatiželjan. Rado bih je kupio, navratih sljedećeg dana. Dočekala me starica vedra pogleda i odlučnih riječi: „O dijete drago, ne prodajem ti ja kuću. Sama sam ti. Nikoga nemam, nitko me ne obilazi. Ovako netko navrati, a ja s njime popričam. Skrati mi bar malo vrijeme. Što ću sama, dugi dani, a još duže noći. Jadan ti je onaj tko nikoga nema..“. Slušam je bez riječi s osmjehom, diveći se staračkoj dosjetljivosti, te tugom u srcu pitajući se koliko je još usamljenih željnih ljudske blizine? Odvoji malo svog vremena i posveti im ga. Možda su tu blizu tebe… Znaj, tu je Isus „prerušen u lik potrebnog tvoje ljubavi!
