ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – „DOĐITE K MENI SVI KOJI STE IZMORENI I OPTEREĆENI I JA ĆU VAS ODMORITI“

0

DON-PETAR-MIKICUmoran sam ti, neispavan, oči se sklapaju. Sve me boli – svaki mišić. Jedva stojim na nogama, a posao čeka. Zemlja ti uzvrati onoliko koliko si joj dao. Ljeti te ubi žega, a zimi ti se ruke i noge smrzavaju od hladnoće. Ponekad ti poplava uništi sav urod, a ponekad vapiješ za kišom jer je zemlja od suše ispucala i na njoj ništa ne može rasti.

Žališ se tako prijatelju koji je u istim problemima kao i ti. Naslonit ćeš negdje glavu i odmoriti se kako bi prikupljenom snagom nastavio isti mukotrpan put. Težak je fizički umor kad od posla „padaš s nogu“. Dobro se naspavaš, okrijepiš se, i snaga se vraća.

„Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“

No, postoji onaj drugi – psihički umor, kad gubiš volju za bilo čime, jer ti se sve čini uzaludno, kad ne vidiš rezultate svoga rada, kad ti se čini da se stalno vrtiš u krug, kad ti ništa ne polazi za rukom, kad ti se čini da bi se i zelena grana osušila samo da je dotakneš. Pitaš se zašto tako – kao da sam proklet? To je stanje klonulosti duha.

U tim i takovim trenucima sjeti se Isusove riječi iz današnjeg evanđelja: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“. (Mt.11.28-30).

Dijete se smiri na grudima majke, a ucviljeni u zagrljaju voljene osobe. Dijete plače želeći svratiti na sebe pozornost, i kad to postigne, suze koje su bile „znak za uzbunu“, prestaju teći.

Prijatelj ti se javlja. Popričali ste, a on završava razgovor govoreći: Ako ti što zatreba, znaš gdje sam, znaš moj broj, samo nazovi. Javi se. Zar ti Isus to davno nije poručio? Znaš gdje ćeš me naći. Samo nazovi – dođi. On te nikada neće iznevjeriti. Upravo je radi tebe i došao kako bi ti bio blizu i kako bi ti pomogao.

Ljudi odlaze na ljetovanja, u toplice i kampove, kako bi našli svoj mir i odmorili se. A ti, gdje ti traži izgubljeni mir? Kod ovog nemirnog svijeta ga ne možeš naći, jer nitko ne može dati ono što nema. Bog, Bog je Mir. Tamo ga traži i želje će ti biti ispunjene.

Isus nas pogođen ljudskom patnjom zove k sebi, želeći dati odmor umornima, koji je potreban napadnutom, a i napadaču. Patnju počinitelja – grješnika – teret grijeha svi osjećamo u sebi. Isus vidi i traži grješnika, ali ne zbog grijeha, nego zbog patnje čovjeka pod teretom grijeha.

Onome tko pati, nije dovoljna sućut. Njemu je potreban izlaz iz patnje. Isus ti to pruža. Izlaz iz umora je preuzimanje na sebe Isusova jarma i bremena. Njegov jaram je vjernost njegovoj ljubavi. Njegovo breme je poslušnost njegovoj riječi. Poziva nas da učimo od njega.

Poniznost je preduvjet da se zaputimo k njemu. Samodopadnost je suprotnost poniznosti. Samodopadnost je drugo ime oholosti, koja je Lucifera strovalila u mjesto muka – pakao. Plod je to želje da kroz život putuješ bez tuđe pomoći.

Život koji se gradi na takvoj odluci uvijek je sve teži i teži. Samodopadnost se pretvori u krutost, a krutost srce učini neosjetljivim na sve oko sebe. Neosjetljivo i slijepo srce s vremenom život učini neizdrživim teretom, i možda tek tada razumijemo Isusov poziv. Poziv je to na oslobađanje, a ne prijetnja.

„Gospodin podupire sve koji posrću i pognute on uspravlja“

Božja riječ o sućuti i otvorenom srcu treba stići do svih ljudi. I ti koji si ju osjetio dužan si je prenijeti drugima.

Prihvatiš li ovo, iako malen, postat ćeš velik u Isusovim očima. Uzalud se trudiš iz svog života ukloniti žrtvu i križ. Jaram što ga čovjek treba nositi, uvjet je njegova spasenja. U tome svjetlu treba gledati na razne oblike križeva koje nam Gospodin šalje. „Maleni“ to prihvaćaju ne pitajući „zašto je tako“? Tako postaju „veliki“ – dostojni tajne slave nebeske.

Potrudi se u protivniku otkriti neko dobro, ali i zlo u sebi. Važno je spoznati istinu o sebi. Za to je čovjeku potrebna skromnost, poniznost, otvorenost. To je ono što Gospodin traži i uzvisuje.

Kristov Duh posvećuje crkvu i oprema je različitim darovima. „Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: „Abba! Oče!“ (Rim. 8.14.). Stalnim poticanjem svoje milosti i različitim darovima vodi nas na put povratka Očevoj kući.

Dopusti da Isus položi svoju prijateljsku ruku na tvoje rame i pozove te“. „Hajdemo zajedno k Ocu!“.

Bog preko proroka Zaharije poručuje Izraelu da bude radostan kličući „iz sveg grla“ i vičući „od radosti“, jer se Bog vraća u svoje prebivalište na Sionu“.

Učini da tvoje srce bude njegovo prebivalište. Bog svojim dolaskom vraća Izraelu izgubljeno dostojanstvo. O koje li lijepe vijesti. „Gospodin podupire sve koji posrću i pognute on uspravlja“. (Ps.145.14).

Živjeti po tijelu ne može biti ideal kršćanina. Jer ako po tijelu živimo, živimo za smrt, budući da je tijelo smrtno. Apostol veli: „Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete“, (Rim.8.12.13.).

Potrudi se da tegobe osmisliš, time ćeš ih olakšati. Nosiš vreću krumpira. Nije ti lako. Gdje, kome, zašto je nosiš? Odgovor na to dat će ti smisao tog tereta. Nosiš je kući obitelji. E, sad već nije toliko teško, zar ne? Djeca ti vole krumpiriće.

Luk koji bi bio stalno napet olabavio bi i ne bi bio učinkovit. Ovo je vrijeme godišnjih odmora. I ti se malo opusti – odmori se – čeka te još puno posla. Nemoj da se s godišnjeg odmora vratiš umorniji. Dogodit će ti se to ako zaboraviš da smo djeca Božja – sinovi i kćeri Svjetla, o čemu moramo svjedočiti svojim djelima.

Imaj na pameti riječi 145. Psalma: „Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu, bogat dobrotom“.

Oživotvori ih! Bit će to zalog tvoje sreće“

Share.

About Author

Comments are closed.