PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – „SVE PATNJE SADAŠNJEG VREMENA NISU NIŠTA PREMA BUDUĆOJ SLAVI KOJA SE IMA OČITOVATI U NAMA“

0

DON-PETAR-MIKICČovjek, ta kruna stvorenih na zemlji, ne živi sam. Tu su životinje poljske, ptice što zrakom lete, ribe u vodama silnim, i sve to okruženo raznovrsnim biljkama što rode plodovima koji im služe za hranu.

Sve je to Bog povjerio čovjeku na upravljanje. Uspješno upravljanje podrazumijeva sporazumijevanje. Da bi čovjek to ostvario treba poznavati jezik drugih i drugačijih. Mora se znati sporazumijevati i s biljkama i s životinjama.

Nada je snaga koja čovjeka vodi iz smrti u život

Čovjekove su riječi često i dvolične. Nije tako s Božjom riječi. Ona je uvijek istinita i djelotvorna. Bog je sve stvorio svojom riječju. Stoga Božja riječ treba u kršćanskoj duši pronaći plodno tlo, pustiti korijenje te donositi plodove za život vječni, o čemu govori današnje evanđelje.

Zamolimo stoga Gospodina da on svoju riječ ukorijeni u naša srca ispunivši ga istinom i ljubaznošću. Usrdno ga moli da učini plodnim tlo tvoje duše.

Nada je ta snaga koja čovjeka vodi iz smrti u život. Ona nije obična ljudska težnja. Biblija u više navrata podsjeća da je Božja riječ djelotvorna: Bog reče i sve postade. Stoga prorok Izaija piše: „Kao što dažd i snijeg s neba silazi i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda“. (Iz. 55.10-11).

Božja riječ, koja, ako je prihvaćaš, donosi obilat plod. Ona je za sva vremena, pa i za one koji za njega nisu ni čuli, koji ga još nisu upoznali.

Isus govori u prispodobama kako bi njegova riječ bila shvatljivija, pa tako i prihvatljivija. On ne govori „zakukuljeno“ kao političari koji mnogo obećavaju, a malo ispunjavaju obećanja.

Sam nam Isus tumači smisao prispodobe o sijaču, o zrnu posijanom, koje daruje život vlastitim „uništenjem“, a nama teško prihvatiti doživljeno trpljenje. Sve je to radi čovjeka i njegova spasenja.

Pogledajmo prispodobu: Sjeme sije sijač, a raznose ga i ptice, životinje, vjetar, more, rijeke. Ptice ga raznose na nepristupačne vrleti, a skupa s vjetrom i životinjama na daleka neprohodna prostranstva.

Svemu se tome diviš, zar ne, pa se pitaš, a koji je moj udio u širenju Božje riječi? Možda ju jedino ja mogu donijeti do nečijeg kamenog srca?

Na utabanom putu po kojem se gazi teško zrno nikne, a još teže plod donosi. Ne dopusti da po tebi „gaze samozvani proroci – sijači magle“. Nepresušne suze bit će plod njihovi jalovi obećanja.

Tek pravo zrno u omekšanoj zemlji donosi obilat rod. Nije dosta sjeme samo zasijati. Treba se za njega brinuti, omogućiti mu rast čupajući korov koji bi ga brzo „zagušio“, i salata bi sporo napredovala. To nije posao od jednog dana.

Rješenje životnih problema dolazi samo od Boga. Apostol Pavao u drugom čitanju uči da je stvorenje oslobođeno ropstva i da je dobilo nadu.

Paul Claudel, francuski pjesnik i diplomat, govori o tom pitanju: „Postoje dvije vrste trpljenja: jedno je trpljenje agonije, koje vodi u smrt, drugo je trpljenje rađanja, kojim započinje život“.

Sveti Pavao ističe to još jače: „Smatram, uistinu, sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“. (Rim.8.18.).

Samo se srcem dobro čuje i vidi

Evanđelist Ivan se trudi objasniti smisao trpljenja: „Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas, ali kad rodi dijete, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet“. (Iv.16.21.).

Obećao si Bogu vjernost. Ne sustaj kod prve oluje. Na muci se poznaju junaci. Zlato se u vatri kuša, a prijateljstvo u tegobama.

Ljudi se vežu za riječi, zar ne? O, kako se može čuti: Ne žuri s govorom-promisli pa reci. Tada ćeš kod govora moći kazati: Svjedok mi je Bog, časna riječ. U protivnome ćeš kazati: Ja reko, ja poreko, i nesvjestan da tako gubiš svako povjerenje. Nazvat će te prelivodom od kojeg ljudi okreću glave, jer tko jednom slaže, drugi put mu se ne vjeruje ni kada istinu kaže. Ne budi jedriličar koji lovi svaki vjetar.

Božja riječ dolazi kao melem. Kako je lijepo čuti kad ti prijatelj kaže: Računaj na mene! Bog ti je to davno kazao. Nisi valjda zaboravio. I znaj, lako je do njega doći – u svako doba, on je uvijek dobre volje, čeka te raširenih ruku, a ti se pobrini da ne budeš „praznih ruku“. Zna on gdje boli. Ima on lijeka za tvoje rane.

Čovjek bez duha samo vegetira, sebe degradira-pretvara se u biljku. Nemoj to od sebe činiti. Život je veliki Božji dar, jednom se živi, nemoj ga prokockati. Ako ga prokockaš, nikad to sebi nećeš moći oprostiti, a to je pravi pakao.

Slušati ušima znači registrirati događaj. Slušati srcem često znači mijenjati sebe, duboko suosjećati.

Pokušajmo shvatiti i prihvatiti da se samo srcem dobro i čuje i vidi. Samo tako moći ćemo nešto i požnjeti. U protivnome ostajemo kamena zemlja puna drače i korova vlastite sebičnosti i umišljenosti, samoće i beznađa.

Bez ozbiljne žrtve i odricanja, bez spremnosti na požrtvovnost, ništa se veliko u životu ne može postići.

Sveti Pavao u današnjem drugom čitanju veli: „Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“. (Rim.8.18.).

Evo ti još jednog poticaja da ustraješ.

Cijeneći dar poštujemo darovatelja.

Žalosna je spoznaja da smo se u velikom broju priklonili materijalnom a zanemarili ili odbacili duhovne potrebe.

Posljedica toga jest porast nervoze i nezadovoljstva, pretvorivši sve u trku bez cilja dostojna čovjeka.

Trgni se, jer još nije sve izgubljeno!

Share.

About Author

Comments are closed.