ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – „OBRATITE SE JER PRIBLIŽILO SE KRALJEVSTVO NEBESKO“

0

DON-PETAR-MIKICIsus je svoje javno naučavanje započeo pozivom: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko“. (Mt.4.17.).

Kako bi lakše shvatili govor o kraljevstvu nebeskom Isus se služi raznim prispodobama. Današnje bogoslužje nam donosi prispodobu o kukolju u žitu, o zrnu gorušićinom, te o ženi koja uze kvasac i zamIjesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.

Sve to čini kako bi nam što više približio tu istinu, kako bi ju lakše shvatili, te prihvatili i za nju i po njoj živjeli. Zato ga molimo: Ti si, Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu, sama ljubav i vjernost! Pogledaj na nas i smiluj nam se dok te molimo. Otjeraj od nas sve sumnje.

Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se

Prispodoba o kukolju i pšenici ističe dva sijača. Jedan je sijač dobar – Bog, a drugi je „čovjekov neprijatelj“ – sotona, koji sije zlo. Stoga ljudi moraju biti budni, jer nije svejedno tko sije na tlu njihove duše.

Često je pšenica izmiješana s kukoljem. Oboje se bore za životni prostor u čovjekovu srcu. Zlo opija čovjeka trenutnom srećom. Ali, nakon toga dolazi do gorkog otrežnjenja i razočaranja.

Upitaj se koja je tvoja uloga u društvu, posebno u obitelji i zajednici u kojoj živiš? Prisjeti se narodne mudrosti: „Živa glava dugove plaća“, koja ti poručuje da sve dok si živ u stanju si mijenjati svoje uloge. Ne znamo hoćemo li to moći učiniti sutra, stoga, ako je to nužno, učinimo to danas.

Bilo vedro, pa se naoblači. Bilo dobro pa se izopači. Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti, stoga: tko stoji neka pazi da ne padne. Ne sudite pa nećete biti suđeni, jer mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se… Bježe li ljudi od tebe, ili te rado imaju u svome društvu? Dobro pazi da ne „zatvaraš vrata za sobom“. Govori istinu, jer gdje laž ruča, tu ne večera!

Eto ti životne mudrosti koja nas potiče da pogledamo unatrag te da uočimo skromne početke Božjeg kraljevstva na zemlji.

To je zrno natopljeno mučeničkom krvlju postalo stablo koje svojim granama obuhvaća cijeli svijet. Bio je to skroman početak širenja Božjeg kraljevstva na zemlji, ali je doživio začuđujući razvoj. U tom kraljevstvu vlada zaista čudno pravilo po kojem sve ono što je maleno postaje veliko: „Ako ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko..“. Tko želi biti velik – neka bude sluga svima! „Lisice imaju jazbinu i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“. (Mt.8.20.).

Gorušićino zrno nas potiče na skromnost, ustrajnost i strpljivost. Božje kraljevstvo nije ustanova već organizam koji raste svojom unutarnjom moći, a ne vanjskom, ljudskom snagom.

Prispodoba o kvascu nam govori kako bi svi kršćani svojim primjerenim životom pozitivno utjecali na sve „tri mjere brašna“ – na sve ljude.

Dvanaestorica galilejskih ribara, poput kvasca, pretvorila su cijeli svijet u Božje kraljevstvo. Drevni kršćanski pisac, Tertulijan, napisao je: „Jesmo tek od jučer, ali već smo ušli u sve vaše ustanove – u vojsku, administraciju i kraljevske palače“. Upravo kao kvasac u brašno.

Ovom prispodobom nas Isus želi poučiti da se snaga kršćanstva ne nalazi u broju vjernika, već u njihovoj kvaliteti.

Milosrđe i dobrota daju više od zasluga

Kad je taj duh pod utjecajem svjetovnog duha, dosta omlitavi. Sveti Ivan Zlatousti upućuje ovu primjedbu: „Ako su dvanaestorica ljudi bila dostatan kvasac za zemlju, kako mi, iako veoma brojni, nismo sposobni obratiti one s kojima živimo! Ovako golemo mnoštvo, kao što smo mi, moglo bi poput kvasca uskisnuti i tisuću svjetova!“.

Bog sije samo dobro, a kukolj i zlo sije „čovjekov neprijatelj“ – zli duh. Možda i ti postavljaš pitanje: Zašto Bog ne uništi zlo, ako je svemoguć? No, Bog je strpljiv. Zato i naređuje da se kukolj ne čupa odmah, kako bi to htio učiniti čovjek, nego dopušta da raste zajedno s pšenicom.

U velikoj smo opasnosti da bi čupajući kukolj zajedno s njime iščupali i pšenicu. Osim toga, i zlo ima svoju ulogu u rastu dobra. Da je Bog odmah progonio svako zlo, ljudi bi mu služili motivirani strahom. A On ne želi imati u svojim „hambarima pšenicu koja je iz prisile postala pšenicom“.

Bog je milosrdan i strpljiv. On čeka čovjekovu promjenu sve do njegova zadnjeg daha. Bog „ima jako dobre živce“ i zna da će ljudi zahvaljujući njegovoj strpljivosti postati dobri.

Razbojniku na križu obećava rajsku slavu. Radnicima koji su radili samo jedan sat daje plaću kao i onima koji su radili od ranog jutra.

I oni čije ponašanje nije primjereno imaju neke zasluge, jer su mnogi gledajući njih shvatili svu ljepotu kreposti, a ogavnost grijeha. I tu se ispunja ona: U svakom zlu ima neko dobro, pa se nadamo da dobri Bog ni njih neće odbaciti, već će ih nagraditi poput radnika od jedanaeste ure ili raskajanog razbojnika na križu.

Milosrđe i dobrota daju više od zasluga. Dobar domaćin kao znak svoje velikodušnosti dijeli radnicima 13-tu plaću – dakle više od zasluga.

Svi mi imamo „svoj pakao“ u osjećaju vlastite krivnje. To bi trebala biti dodatna kazna. To bi bila „Božja reciklaža“ gdje nitko ne propada.

U simfoniji života svaki sudionik orkestra svira svoju dionicu po boji i vrsti glazbala koje mu je povjereno.

Vrabac nikada neće ni pokušati otpjevati melodiju povjerenu kanarincu.

Poštuj stoga „sve napjeve“ trudeći se da što bolje otpjevaš svoju dionicu!

 

Share.

About Author

Comments are closed.