DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – „NITKO OD NAS SEBI NE ŽIVI. DOISTA, AKO ŽIVIMO, GOSPODINU ŽIVIMO, I AKO UMIREMO, GOSPODINOVI SMO“

0

DON-PETAR-MIKICVeliki broj ljudi danas živi na dug, pogotovo oni što žive u gradu gdje nemaju dodatan izvor prihoda osim skromne plaće, ako je uopće i imaju. Ovisni su o drugima: prijateljima, dobrim ljudima, caritasu i bankama koje u kreditima koje odobravaju gledaju svoju dugoročnu dobit.

Ljudi su prisiljeni na zaduživanje kako bi „spojili kraj s krajem“, ali to često postaje „omča oko vrata“ kad zbog gubitka posla nisu u stanju vraćati dug.

Ma nismo mi dužni samo bankama. Dužni smo Bogu, jer sve što imamo njegov je dar. Zahvalimo se i molimo ga za oproštaj zbog kašnjenja „izravnavanja dugova“.

„Ustaj, sine, digni glavu, grijesi su ti oprošteni, kreni dalje“

Kad postanemo svjesni da nam Bog oprašta moramo i mi opraštati svojim dužnicima, kao što molimo u Očenašu.

Čeka te Bog, bogat dobrotom i milosrđem. Očekuje te da skrušena srca prignete glavu u kajanju i poniznosti priznavajući svoja „dugovanja“, kako bi mogao čuti: „Ustaj, sine, digni glavu, grijesi su ti oprošteni, kreni dalje. Tvoje putovanje nije završeno. Očekuje te još mnogo posla.

Nakon te spoznaje uputimo mu svoju molitvu: Gospodine, neka nas tvoje smilovanje pretječe i prati. Daj da ti radosna srca služimo sve dane našeg života. Nikada ne zaboravi koliko ti je oprošteno, stoga i ti opraštaj onima koji su ti se u svojim problemima obratili za pomoć.

Pod tim dojmom starozavjetni mudrac poziva: „Misli na konac svoj i prestani s mržnjom. Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega, i na zavjet Svevišnjega, pa oprosti krivicu!“. (Sir.28.6-7).

Osjećaj osvete i mržnje značajke su grješnika. Osveta rađa osvetu i tom kretanju u krug nema kraja. Jedini je lijek ljubav koja ti glasno govori: Oprosti! To je za tvoj i njegov mir. Vratit će ti se osmjeh na lice.

Današnje evanđelje ističe da se praštanju ne smiju stavljati granice. Brojka „sedamdeset puta sedam“ simbol je beskonačnosti. Bog u svom milosrđu praštanja obuhvaća svakog čovjeka. Svaki put kad Bog prašta, on to čini kao da prašta prvi put.

Kad čovjek postane svjestan veličine dara Božjeg praštanja što ga sam dobiva, bit će spreman oprostiti drugima.

Sveti Pavao nas podsjeća da smo Božja svojina. Neka zborna molitva bude i tvoj vapaj: „Bože, Stvoritelju i Svedržitelju, daj da ti služimo svim srcem te iskusimo darove tvoje ljubavi!“.

Stvarnost grijeha i oproštenja možemo iskusiti samo na razini vjere i Evanđelja. Nepriznavanje Boga kao gospodara života dovodi do prekida između čovjeka i Boga, pa tako i kajanja i oprosta.

Onaj koji „hoda pred licem Gospodnjim“ i koji „primjećuje svoj grijeh“, veći je od onoga koji razmatra o anđelima“, primjećuje Izak Sirac.

Po milosti opraštanja čovjeku se daruje „novi život“. Često nam se čini da smo sami sebi dostatni, stoga nas apostol Pavao podsjeća: „Nitko od nas sebi ne živi. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinovi smo. Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima“.

Bog nije bankar!

Mi, doduše, lako opraštamo nečiju krivicu ukoliko ona nije dotaknula nas. Nama je lako opraštati u ime drugih! To osobito čine političari, a i neki predstavnici Crkve. Umišljamo si kako smo veoma dobri i plemeniti, jer smo oprostili u ime drugih. Tražimo oprost u ime predaka. No, kad „udarac pogodi nas osobno“, tada sve izgleda drugačije.

Nitko, niti može, niti ima pravo „praštati“ u ime onih koji su izgubili svoje najmilije: supružnika, roditelje, djecu, člana obitelji, brata, sestru, voljenu osobu, nerazdvojnog prijatelja.

Čitamo u priči o životu drevnih pustinjaka. Jedan je od pustinjačke braće skrivio dragom Bogu. Zbog toga se sastalo vijeće pustinjaka da bi se zauzeo stav i poduzeo neki postupak. Na vijećanje su pozvali i starog monaha Mojsija. On je odbio poziv. Ponovo su ga pozvali i on se odazvao. Uzeo je sa sobom izbušen vrč, napunio ga je vodom i na leđima nosio sa sobom. Pustinjaci su mu izišli u susret. „Oče, što to nosite?“, pitali su ga. On im je odgovorio: „Moji se grijesi razlijevaju iza mojih leđa poput vode iz ovog vrča. Ja to ne vidim, a sada dolazim suditi pogreške drugih!“. Kad su to pustinjaci čuli, ništa nisu rekli. Oprostili su subratu i svatko se u šutnji povukao u svoju ćeliju.

Židovski mistik, Bael Shem, na poseban se način molio Bogu: „Gospode, nemoj zaboraviti da i ti trebaš mene kao što i ja trebam tebe. Da ti ne postojiš, kome bi se ja molio? No, i da ja ne postojim, tko bi se tebi molio?“.

Nameće mi se misao: da nije čovjek pogriješio, Bog ne bi imao mogućnost iskazati svoje milosrđe i opraštanje. Sam je rekao da će u nebu biti veća radost zbog jednog obraćenog grješnika, nego zbog 99 pravednika, koji ne trebaju opraštanja.

„O sretne li krivice!“, pjeva Crkva u liturgiji Velike subote. Gdje se umnožio grijeh, tamo se u izobilju ukazala Božja milost, milosrđe i praštanje!

„Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“. Mnogo toga mi je Bog darovao u životu. Koliko smo toga svjesni i kakova je naša zahvalnost i poniznost radi tolikih darova?

Ponekad se ponašamo kao da je sve to naše i da sve to mogu iskorištavati kako mi se prohtije. Ukoliko smo dovoljno ponizni pa njemu i sebi priznamo svoju sebičnost, on briše naše dugove.

Bog nije bankar! Mislim da je ova tvrdnja o Bogu u današnjem svijetu jako značajna. Da. Bog nije bankar! Ne naplaćuje zatezne kamate, ne sjeda na pokretnu i nepokretnu imovinu, ne traži jamca.

Jedino čega se treba bojati jest ne uvidjeti to u pravo vrijeme. Stalno nam se pruža prigoda da li postupiti logikom ovoga svijeta, ili onom Božjom koja nam je oprostila velik dug. Pazimo da ne izgubimo sve.

Dug, zao drug… Živa glava dugove plaća. Nemoj odlagati plaćanje, da ne bude kasno!

Share.

About Author

Comments are closed.