DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU – „ON JE BOG NAŠ, A MI NAROD PAŠE NJEGOVE, OVCE ŠTO ON IH ČUVA. O, DA DANAS GLAS MU POSLUŠATE, NE BUDITE SRCA TVRDA!“

0

DON-PETAR-MIKICLjudi se sastaju, druže, vesele. Razni su povodi za njihova okupljanja: rođendani, imendani, položeni ispiti, razne godišnjice, vjerska okupljanja, prve pričesti, sv. Krizme, vjenčanja…

Prave se spiskovi uzvanika. S nestrpljenjem očekuješ poziv, a kad se to dogodi pitaš se: Što ću prikladno odjenuti, kakav poklon domaćinu ponijeti? To te muči. Ne osjećaš se dovoljno spremnim, te otkazuješ sudjelovanje izmišljajući kojekakove razloge.

„Bog je tebe stvorio bez tebe, ali te ne može spasiti bez tebe“

Nakon svečanosti i sam domaćin se pita kako to da nije pozvao još tog, i tog, a bilo je mjesta i dobri ste znanci? Osta nezadovoljan domaćin, a i oni koji su smatrali da im je tamo bilo mjesto.

U današnjem evanđelju čitamo: „Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svome. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći.  Opet posla druge sluge govoreći: „Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!“.

„Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom.. Tada kralj kaže slugama: „Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu! Sluge izađoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju“. (Mt.22.2-10.).

Poznata je narodna uzrečica: „Odijelo ne čini čovjeka“, već njegovo srce. Pozvaše zle i dobre kako bi se napunila dvorana. Stoga ostaje tajna zašto je jedan od pozvanih bio izbačen jer kad su ga pozivali znali su kakav je?

Bog želi da budemo sretni ovdje na zemlji kao i na drugoj strani našeg određenja. No, to ne ovisi samo o njemu, već i o našem odgovoru na poziv, o našem slobodnom izboru.

„Bog je tebe stvorio bez tebe, ali te ne može spasiti bez tebe!“. (sv. Augustin). Svaki je dar istovremeno i zadaća da ga unaprijedimo. Pravi se čovjekov grijeh nalazi u tome što često svoj život izgrađujemo na svojim kratkovidnim planovima..  „ne mareći, odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvatiše njegove sluge, zlostave ih i pogube“.

Boga molimo da nam pomaže u ostvarenju naših planova, a za to mu pružamo tek  mrvice nedjeljne svete mise. Ne uključujemo ga u svoju svakidašnjicu, u sve društvene slojeve i u sve probleme.

Isus upozorava: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!“. (Mt.6.24.).

Bog nudi čovjeku sretnu vječnost. Opasna je svaka ravnodušnost u odnosu na Božji prijedlog. Psalmist poziva: „On je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva. O da danas glas mu poslušate, ne budite srca tvrda!“.

Euharistija, posebno nedjeljna sveta misa, jest ta svadbena gozba na kojoj Gospodin očekuje svoje sljedbenike.

Slika gozbe, koja izražava sveopće spasenje, izražava također prisnu povezanost sa svima koji su pozvani i koji sudjeluju u svečanosti. Ona izražava zajedništvo svih pozvanih.

„Tko ima Boga, ničim ne oskudijeva“

Netko je napisao da u pakao čovjek ide sam, a u nebo zajedno s drugima, jer je gozba zajedništvo. To je znao i Goethe kad je napisao: „Da sam u raju sam, dosadno bi mi bilo – znam“.

Da nam tako ne bude, pobrinuo se sam Bog. Slika gozbe izražava druženje s drugima, dobro raspoloženje, i barem trenutačno pomicanje brige na sporedni kolosijek: „Suzu će Jahve sa svakog lica otrti. Kličimo i veselimo se spasenju njegovu!“. (Iz.25.8.).

Bog poziva sve ljude da budu sudionici njegova gostoprimstva jer je on „Spasitelj svih ljudi“. (Tim.4.10.). Čovjek se mora odazvati pozivu da bi mogao „u domu Gospodnjem prebivati kroz dane mnoge“, kako molimo u pripjevnom psalmu.

Oni koji su se smatrali izabranim narodom te druge zbog toga prezirali, odbacivši milost poziva, svojevoljno su se isključili iz Kristova kraljevstva.

Svadbenu su dvoranu napunili oni koji nisu bili pripadnici izabranog naroda: pogani, obraćenici, ljudi društvenog ruba.

Ako današnju prispodobu primijenimo na naše vrijeme, imamo dojam da se povijest ponavlja. Stari zapadni svijet, već puno stoljeća kršćanski, obilježen izobiljem, ravnodušnošću i ateizmom, nije zainteresiran pozivom za gozbu Božjeg kraljevstva, dok Crkva u tzv. „Trećem svijetu“ – u Južnoj Americi, Africi i Aziji i Istočnoj Europi pokazuje životnost, radost postojanja, aktivno i radosno sudjeluje u svojoj liturgiji.

„Nova evangelizacija“, koju Papa toliko zagovara, poziv je na prihvaćanje evanđelja kao radosne vijesti spasenja, poziv je na buđenje svijesti da smo Božja djeca.

Kada mislimo samo na stvari koje nam je napustiti, posebno u trenutku smrti, a nismo svjesni onoga što nam Bog nudi, tada je naše kršćanstvo veoma površno.

Apostol Pavao nas upozorava da ne budemo samodostatni, već da svoju siromaštinu otvorimo Božjem bogatstvu.

„Bez Božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu“. „Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Ali u tebe jer praštanje, da bismo ti služili!“. (Ps.130.3-4).

Uzalud tražimo Boga i sreću ako to činimo na pogrešnom mjestu i na pogrešan način.

„Tko ima Boga, ničim ne oskudijeva. Sam je Bog dovoljan!“, uči nas sv. Terezija.

 

 

Share.

About Author

Comments are closed.