TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU – „LJUBI GOSPODINA BOGA SVOJEGA SVIM SRCEM SVOJIM… LJUBI SVOGA BLIŽNJEGA KAO SEBE SAMOGA“

0

DON-PETAR-MIKICBio je živahno znatiželjno dijete. Brzo je naučio slova i čitao je sve što mu je došlo pod ruku. Njegova marljivost i želja za novim spoznajama pobijedila je siromaštvo. Školsku godinu završavao je kao najbolji u svojoj generaciji. Stečeno znanje je prenosio na druge shvaćajući da gubi na vrijednosti ako ga zadrži samo za sebe. Naučio je kako dijeliti sve što je posjedovao, i njegova sreća je rasla kod svake pružene pomoći. Izvor njegove sreće bio je u darivanju sebe i svojega znanja.

„Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni!“

Katolička crkva danas slavi Svjetski misijski dan. Time nam pruža mogućnost da razmislimo o svojoj odgovornosti za razvoj Božje kraljevstva među narodima.

„Među poganima tad se govorilo: Silna nam djela učini Gospodin. Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni“. Potrudimo se prepoznati potrebe drugih ljudi i pomoći im u njihovom ostvarenju.

Crkva je po svojoj naravi misijska i već dvije tisuće godina ostvaruje Isusovu želju: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“. (Mt.28.19-20.).

Svaki Svjetski misijski dan, Crkva proživljava kao poticaj na duhovnu solidarnost i materijalnu potporu kršćanskih zajednica diljem svijeta, posebno u misijskim područjima. Crkva je katolička, to znači sveopća, usmjerena prema svima narodima.

Papa Pavao VI za vrijeme svog pohoda Indiji, izjavio je da biti pozvan na katoličanstvo znači: „imati veliko, univerzalno srce koje je spremno prihvatiti cijeli svijet, srce u kojem nema sebičnosti“.

Papa je tom prilikom govorio o „trpećem katoličanstvu“, zbog toga što većina čovječanstva još nije primila poruku Duhova i nije postala dio Kristove Crkve… „Polje misijske zadaće je golemo, a radnika je malo!“. (Lk. 10.2.).

Krist je utemeljio crkvu radi evangelizacije. To znači radi svjedočenja za njega. Crkva je misijska po svojoj naravi. Stoga su svi članovi Crkve dužni da se na sebi svojstven način uključe u širenje evangelizacije.

Sv. Terezija od Djeteta Isusa je željela biti nositeljica evanđelja do najudaljenijih otoka i kontinenata.

Ti se potrudi da ga svagdano svjedočiš u svojoj sredini. Pripovijeda se da je jednom zgodom sv. Frane s bratom Leonom išao u grad da propovijeda. Međutim, Franjo je cijelo vrijeme šutio. Tek kad je odlučio poći kući i to priopćio bratu Leonu, ovaj ga iznenađeno upita: „Brate, Franjo, a kad ćemo propovijedati?“. „Propovijedali smo!“, odgovorio je Franjo. Kako? Primjerom.

Voljeti ljude, zalagati se za njihovo svestrano unaprjeđenje, boriti se za njihovu slobodu, pravdu, mir i ljubav, to je osim evangelizacije u užem smislu, misijsko poslanje. U tome se nalazi izvor svake solidarnosti  s drugim.

Zato je Isus u svom eshatološkom govoru rekao: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste!“. (Mt.25.40.).

Apostol Pavao, koji je sve svoje snage posvetio širenju evanđelja, pun straha da ipak nije učinio dosta, piše Korinćanima: „Doista, jao meni ako evanđelje ne navještavam!“. (1. Kor.25.40.).

„Besplatno primiste, besplatno dajte“

U tom se otkriva pitanje savjesti svakog vjernika, kao što je bilo kod Apostola naroda: „Kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga za koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja? (Rim.10.14.). U Bibliji čitamo i ovu poruku: „Besplatno primiste, besplatno dajte“. (Mt.10.8.).

Papa nam priopćava: „Može se biti prvim i djelotvornim apostolom u zidinama vlastitog doma, na poslu, na bolničkoj postelji ili u samostanu: bitno je da srce gori  božanskom ljubavlju koja je jedina kadra pretvoriti, ne samo trpljenje, već i najobičniji dnevni napor, u izvor svjetla, žara i novog života za mistično Tijelo.

Bog pruža čovjeku milost da može dobrim nadvladati zlo. Suočeni s nazočnošću grijeha, trebamo biti spremni pružiti oproštenje i ljubav.

Više puta smo čuli poslovicu koja kaže da je čovjek čovjeku vuk, a Isus nam kaže da smo svi braća – djeca jednog Oca koji nas u ljubavi stvori. Stoga je u čovjekovo srce usađena iskonska težnja da se svi okupimo slaveći ga kroza svu vječnost.

Glas savjesti koja mora biti pravilno formirana o tome nam govori. Bez Boga je čovjek lutalica koji ne može biti nigdje miran, niti siguran, jer ga ne može zadovoljiti ono što ga okružuje.

Apostol Pavao u Poslanici Hebrejima piše: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu… On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova“. (Heb. 1.1-3.).

Čuli smo danas kako jedan zakonoznanac, da Isusa iskuša, upita: „Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?“. A on mu reče: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci“.

„Bog se nalazi tamo gdje je ljubav, jer Bog je ljubav“. (Iv.4.8.). Isus nam reče: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. (Mt.25.40.).

O koliko smo puta mi, kroz svoj život, zaobišli mnoge ljude, a to je bio Bog, koji nas je gledao kroz zaplakane ljudske oči?

U prvom čitanju, iz Knjige Izlaska, nam se govori: „Onako kako je Bog Izraelce ljubio u njihovoj nevolji u Egiptu, iz kojeg ih je izbavio iz ropstva, te se zauzeo za njih i od njih učinio svoj ljubljeni narod, tako, poručuje njima Bog preko Mojsija, i oni moraju imati srce za pridošlice, sirote i udovice“.

„Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj“. (Izl. 22.20-26).

Bog naglašava da mu je stalo do slabih, do potlačenih i siromašnih. I što njima čovjek čini, čini samome Bogu.

Bog je sućutan i milostiv, pa će slabe i nemoćne zaštititi, a njihove će tlačitelje kazniti.

Share.

About Author

Comments are closed.