TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU – „TKO GOD SE UZVISI, BIT ĆE PONIŽEN. TKO SE PONIZUJE, BIT ĆE UZVIŠEN“

0

DON-PETAR-MIKICSvi se mi u životu susrećemo s raznim ljudima rješavajući svakodnevne probleme. Život nas je naučio da se ne može svakome vjerovati. Nakon lijepih riječi i obećanja uslijedi razočaranje. Nestade dosljednost, zaboravlja se zadana riječ. Ma nije to slučaj samo kod „običnih ljudi“, već i kod „uglednih pastira“, pa razočaranje postaje još veće.

„Činiti ono što vrijedi ne znači činiti velike ili male, vidljive ili beznačajne stvari: vrijedi samo ljubav s kojom ih činimo!“. (Ivan XXIII).

U svim aktivnostima: radu, sportu, u ratovanju, svaki sudionik mora znati koja su mu zaduženja.

„Najveći među vama neka vam bude poslužitelj“

Svaki čovjek treba prepoznati i ostvariti svoju ulogu u društvu, zajednici, odnosno obitelji. Od velike pomoći svima može biti osluškivanje duha evanđelje koji ističe solidarnost s drugima te umijećem druženja.

Isus je, na posljednjoj večeri, nakon pranja nogu učenicima, rekao: „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama perem noge, treba da i vi jedni dugima perete noge. Primjer sam vam dao  da i vi činite kao što ja vama učinih. Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako činili!“. (Mt. 13.14-17).

Dobar pastir jer što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom. Sv. Matej nam bilježi Isusovu besjedu: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj“. (Mt.23.11.).

Isus ne niječe autoritet, ali kori svako njegovo izobličenje. Bog pokazuje mjeru pravog autoriteta. „Tko je velik, neka bude sluga“.

U tom vidu postaje nam jasno zašto je Bog tako žestoko ukorio starozavjetne svećenike. Čuli smo to u prvom čitanju: „Vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču, raskinuli ste savez Levijev… Zato učinih da vas preziru i ponižavaju svi narodi jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujući Zakon!“. (Ma. 1.2.8.).

„Riba od glave smrdi“, narodna je mudrost. Umjesto uzora njihovo je ponašanje bilo sablazan za narod, što iziskuje svaku osudu.

U drugom čitanju nam se govori o kršćanskoj zajednici u Solunu koja ponašanjem zaslužuje Pavlovu pohvalu, jer su prihvatili njegovo propovijedanje kao Božju riječ, te su imali duhovnih plodova. Sve što vrijedi iz žrtve se rađa.

„Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne samo što ne bismo imali pravo, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati“. (1.Sol.3.7-9).

Isus je dobro poznavao farizeje koji su glumili pobožnost. Nisu bili samoprijegorni ni sveti. Njima je bilo bitno da ih ljudi vide i da ih hvale. Bio je to plod umišljenosti – nedostatak poniznosti.

Bez poniznosti šepiri se bahatost. Takvima Isus poručuje: Tko god se uzvisi, bit će ponižen. Tko se ponizuje bit će uzvišen“. To vrijedi za sve ljude i za sva vremena.

Prava je krepost uvijek ponizna. Lijepo to objašnjava sv. Franjo Saleški. On pokazuje krunicu i govori: „Gledajte, krunica se sastoji od tankoga lančića i na njemu nanizanih zrnaca. Lančić ih podržava. Zrnca mogu biti malena, pa ipak se ne gube, jer su nanizana na lančić poniznosti. Bez poniznosti nema kreposti“.

„Gospodine, čuvaj se mene!“

No, to ne znači da ponizan čovjek mora stajati u kutu i skrivati se da ga drugi ne vide. Kršćanin se često mora pojaviti i na svjećnjaku. Ni Isus se nije skrivao. Već kao dvanaestogodišnjk poučavao je židovske učitelje u hramu. Bio je pravi vođa naroda. Zvali su ga Učiteljem. U nebo vodi samo put poniznosti.

Sveti Filip Neri svjestan svojih slabosti svako je jutro molio: „Gospodine, čuvaj se mene! Jer, ako me samo za tren ispustiš iz svojih ruku, izdat ću te i napraviti sva moguća zlodjela!“.

Kažu da je neki bogati mladić uza sve svoje bogatstvo bio stalno neraspoložen. Otišao je k liječniku, koji je ustanovio da je s njime sve u redu. Tada je otišao k nekom mudracu, koji je, pitajući ga za kuću, auto, imanje, knjige… Za svaki put je vješao jedno zrcalo za zid. Na kraju mu je rekao: „Pogledaj sad u prvo, drugo, treće, i tako redom – zrcalo. Koga vidiš? „Sebe“, odgovori mladić. „E, vidiš, ti si uvijek u svem svom bogatstvu vidio samo sebe i zato si nesretan“. „Ima li lijeka tome?“. „Ima. Od danas gledaj na bližnjega“.

Čovjek je sklon da sam stječe iskustvo i često ne vjeruje drugima. Tako se malo dijete vrti oko vatre i opeče se, i ako su ga roditelji upozoravali.

Tko drugome ne vjeruje, stječe iskustvo na vlastitim postupcima, što ga skupo košta. Čini nam se da je u našem djelovanju previše formalnosti, a premalo snage duha. Shvati i prihvati da je ovo naše vrijeme ovakovo upravo radi nas samih. Ako ga želiš mijenjati, počni od sebe. To je jedini put u bolju budućnost.

Svi mi koji smo kršćani, jesmo li doista onakvi kakvi bi trebali biti? „Pometimo najprije ispred svojih vrata“ kako bi bili poticaj drugima.

Djeca nam idu na glazbene, sportske aktivnosti, učenje stranih jezika. Na vjeronauk nemaju kada. Na misu ako stignu. Nije li to licemjerje našeg kršćanskog života.

Htjeli bismo se svidjeti Bogu, ali, ipak, bolje da se najprije svidimo ljudima, da sebe istaknemo..  Na Boga ćemo kasnije misliti.

Jadno je takovo kršćanstvo… Jer nisi „ni vruć, ni hladan“, ispljunut će te.

Mnogi se prikazuju pred ljudima boljima, pametnijima, vrjednijima. To je čista maska. Čemu glumiti zdravu osobu dok te bolest izjeda?

Bogu se ne možemo lažno prikazivati. Isus nas vrlo dobro poznaje. Zato njega slušajmo i slijedimo, pa će već danas uza sve poteškoće, osmijeh ozariti naše lice.

Share.

About Author

Comments are closed.