Današnje se evanđelje u liturgiji zove Laetare – to znači: Veseli se!, kako nas poziva ulazna pjesma: Veseli se Jeruzaleme, kličite zbog njega svi, koji ga ljubite! Taj poziv liturgija upućuje Jeruzalemu, ali i Crkvi i vjerničkoj zajednici svih vremena.
Malo nas začuđuje poziv na veselje u sredini korizme. No, liturgija ima svoj razlog za to. Odgovor nam pruža evanđeoski događaj: susret Nikodema s Isusom. Nikodem, član židovskog vrhovnog vijeća dolazi Isusu noću, jer ne želi da ga netko vidi. Dakle, noću zbog ljudskog obzira, zbog straha pred ljudima, pred doušnicima.
„Tko god čini zlo mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti“
Poznato nam je to iz naših vremena. Bilo je tu i dobronamjernih ljudi koji su zbog raznoraznih okolnosti: stan, posao, upali u taj „žrvanj“ iz kojeg se bilo teško izvući bez posljedica. Znali bi me upozoriti da pripazim što govorim, jer ima i onih koji paze na njih kako bi svjedočili da li su savjesno – istinito, obavili povjereni im zadatak, ako nisu, čekaju ih gadne posljedice. Žao mi je bilo tih ljudi. Poštivao sam ih.
Svaki čovjek ima svojih problema s kojima se ponekad teško nosi. Sretan je kad nađe nekoga „koji ima živaca da ga sasluša“, razumije, dade savjet, utješi ohrabri.
Nikodem, „prateći sa strane“ Isusove nastupe i njegov nauk, zaključio je da mu samo on može pomoći.
Isus mu govori o spasenju, o vječnom životu, o svjetlu koje je došlo na svijet, o istini i o Božji zahvatima. To je novost, koja je s Isusom došla na svijet, to je izvor veselja i to baš u srcu korizme.
„Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova: a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti neka bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena“. (Iv.3.19-21).
Isus baca svjetlo na svijet: „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni“. (Iv.3.14-15).
A sve će se to dogoditi zbog toga što je „Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. (Iv.3.16.).
Eto nam razloga za veliku kršćansku radost. Očito je Nikodem to shvatio, jer je došao Pilatu zatražiti mrtvo Isusovo tijelo kako bi ga dolično pokopao, što je bilo osobito hrabro i neshvatljivo. Pilat mu daje dopuštenje, valjda zbog nemirne savjesti zbog nepravedne presude i dopuštenja da ga se razapne.
Nikodem se više ne skriva, odlazi na Kalvariju. Skinuo je Isusovo mrtvo tijelo s križa i dostojno ga pokopao u svoj grob u kamenu uklesan.
Često se spominje Nikodemov tajni dolazak k Isusu pod velom mraka zamjerajući mu na kukavičluku, a malo se govori o izuzetnoj hrabrosti tražeći časni pokop za „zločinca“ na križ razapetog čije tijelo „toga ne zaslužuje“, već je trebalo biti bačeno da ga ptice ne pojedu.
Bio je to Nikodemov čin zahvalnosti za susret s njime, za riječi života, za svjetlo kojim ga je obasjao, konačno za spasenje koje nam je podario ulijevajući radost i mir u dušu!
Isus je primio na sebe čovjekove boli i probleme te ih pretvorio u veselje. To je za nas poticaj i ohrabrenje da ustrajemo na Kristovoj stazi spasenja, bez obzira koliko ona bila strma i trnovita.
Trebamo se sami upitati kako ću moći pretvoriti svoje negativne sklonosti, kao što su npr. agresivnost, sebičnost, ljubomora, zavist, nepovjerenje, svađa, isticanje smog sebe itd. u vrijednosti koja će meni i drugima biti od koristi i olakšati nam život.
Teško bi nam bilo u tome uspjeti računajući samo na sebe. No, kao vjernici znamo da nismo sami, da sve možemo u onom koji nam daje snagu, kao što piše sveti Pavao Filipljanima. (Fil. 4.13.). Znamo i da možemo računati na pomoć drugih: obitelji, zajednice.
„Ako ondje još nije naše tijelo, ondje je već naša nada“.
Prognani smo sinovi Evini u ovoj suznoj dolini, koji hodočastimo prema Nebeskom Jeruzalemu, čija nam je vrata otvorio Krist svojom mukom i smrću na križu.
Pomoć nam često stiže i od onih od kojih se nikada ni u snu ne bi nadali. Čudni su putovi Gospodnji. Poznata je ona kako Bog i krivim crtama pravo piše.
Kao što je Bog Izraela izbavio iz babilonskog sužanjstva i doveo ga natrag u „obećanu zemlju“, tako i on i nas izbavlja iz ropstva naših grijeha i dovodi nas u istinsku luku spasenja.
Pametan se čovjek uči na tuđim pogreškama, a budala ne može ni na svojim. Kasno dođe pameti kad uvidi da je pod vidom dobra činio zlo. Bio je prevaren – dao se prevariti. Teško oprašta samome sebi i to ga progoni.
Nema mjesta očaju. Sveti Augustin ovako govori: „Ako ondje još nije naše tijelo, ondje je već naša nada“.
Za čovjeka, koji se nada i pouzdaje u Božju ljubav, nema nikada ni jedne izgubljene situacije. Bog nam pomaže. Ta Božja ljubav je uvijek bila prisutna u povijesti spasenja ljudskog roda. Kažu nam bibličari da je najizraženija Božja karakteristika u Starom zavjetu njegovo milosrđe. To još više vrijedi za Novi zavjet, gdje se ta Božja ljubav očitovala po utjelovljenju Riječi Božjoj – Isusu Kristu.
Po Kristu na križu, čovjek je oslobođen od svakog zla i grijeha, kao što su Izraelci u pustinji bili oslobođeni umiranja od ujeda zmije otrovnice, kad su s vjerom pogledali u mjedenu zmiju, koju je Mojsije po naređenju Božjem postavio prenijevši im Božje obećanje da će u slučaju pogleda na taj znak zmije doista ozdraviti.
Mojsije je bio vođa Izraelaca iz egipatskog ropstva u Obećanu zemlju, a Krist je predvodnik čitavog čovječanstva u vječno i sveopće kraljevstvo u nebu.
U današnjem evanđelju možemo vidjeti kako Isus tumači Nikodemu, u kojem možemo vidjeti sami sebe. Isus uvijek ima najbolji odgovor na sva naša pitanja – na probleme koji nas muče.
Isus nas uvijek rado prima i čeka naš dolazak k Njemu, i ne samo navečer, na kraju dana, nego i na početku i usred dana, jednostavno – u svako doba dana i noći.
I govori nam ovo isto što je rekao Nikodemu: „Tko čini istinu dolazi k svjetlosti, neka bude bjelodanu da su djela njegova u Bogu učinjena“. (Iv.3.21.).
