OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – „JA SAM KRUH ŽIVOTA. TKO DOLAZI K MENI, NEĆE OGLADNJETI“

0

DON-PETAR-MIKICGladan sam ti prijatelju, gladan. Imaš li nešto za jelo? Nakon takvog vapaja, vrata srca i doma su širom otvorena i hrana je već na stolu, a ti s zahvalnošću prihvaćaš ponuđeno govoreći: Nikad ti ovo neću zaboraviti! Nek ti je s blagoslovom, odgovara prijatelj, znajući da je blaženije davati nego primati.

Često se dogodi da zaboravimo Božji dar – kad nam se polja zazelene, a stabla okite slatkim, rumenim plodovima, ljepše i privlačnije od najljepše božićne jelke, pripisujući to svom trudu, zaboravljajući da si ti samo sijao – sadio, a da je Bog bdio nad tim, potičući sjeme da proklije, izraste, rodi i sazori kako bi služilo za hranu unoseći snagu i radost u umorna tijela.

„Tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“

Nikada ne zaboravi riječi najvećeg prijatelja – Isusa, koji reče: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti: tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“. (Iv.6.35.).

Nevjerojatno je koliko ljudi vole pričati o hrani, od starih jela našeg djetinstva sve do modernih koje nam donosi novo vrijeme i način života. Hrana je uvijek obilježavala jedno vrijeme i jedno podneblje.

Poznata je TV emisija: Jelovnici izgubljenog vremena, koju vodi Veljko Barbijeri s puno znanja i mašte uvodeći nas u stare kuhinje, polazeći još od antike, pokazujući nam kako se nekad jelo i način spremanja, a način pripreme jela se mijenjao i usavršavao. Vrhunski kuhari su i danas vrlo cijenjeni, traženi i dobro plaćeni.

Pitamo se: Kako je moralo biti slatko jelo koje je Otac nebeski „servirao“ svaki dan Židovima u pustinji? Mora da je slično radio i Isus koji je samo svojom riječju pripravio hranu tisućama gladnih pratitelja koji su, slušajući ga, zaboravljali na hranu.

Od nas se traži da djelom svjedočimo da smo njegova ljubljena djeca. Čeka vas mnogo posla. Trebate: Gladne nahraniti. Žedne napojiti. Siromaha odjenuti. Putnika primiti.. Bolesna i utamničenika pohoditi. Roba otkupiti. Mrtva pokopati. Oni su tu. Trebaju tvoju ljubav. Čekaju te. Nemoj kasniti. Znaj – dosta je danu njegovih briga. Nitko se ne može najesti za jučer. Što si propustio danas, ne može se nadoknaditi. Ne gomilaj dug – zagušit će te. Kad molitvom i radom učinio sve da bismo glad umanjili, tek tada možemo reći: sluge smo beskorisne, učinili smo što smo mogli – sad nam ostaješ samo Ti.

Teško je čovjeka zadovoljiti… U pustinji sva izraelska zajednica počne mrmljati protiv Mojsija i Arona. Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca i jeli kruha do mile volje. Tada reče Jahve Mojsiju: Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i sakuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li se držati moga zakona ili neće“. (Iz.16.3-4).

Iz ovog starozavjetnog opisa vidljivo je da Bog ne želi da u životu prikupljamo više nego nam treba.

Potrebna nam je svijest da smo o Bogu ovisni. Sve dolazi s neba. Prevelika čežnja za materijalnim dobrima može udaljavati od istine, oduzimati nam slobodu i naše ljudsko dostojanstvo.

Snažne su Isusove riječi: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni neće ogladnjet nikada“.  (Iv.6.35.).

„Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, o Bože!“

Naše trajno životno ispunjenje je jedino u Bogu, kako reče sv. Augustin: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, o Bože!“.

Narod nije razumio ove Isusove riječi, baš kao što i danas mnogi ne razumiju ono što Isus naučava po svojoj Crkvi. Svijet ne prihvaća logiku evanđelja i darivanja, nego samo logiku grabljenja i umnožavanja.

Blagostanje čini čovjeka često bešćutnim za tuđe nevolje i odvodi ga u izolaciju, iz koje se teško izvući bez kobnih posljedica.

Materijalizam uza sve bogatstvo i časti u ovom svijetu čini čovjeka nesretnim bićem. Dok drugi misle da je njemu najljepše i najugodnije na ovom svijetu, on teško pati.

Tako je šezdesetih godina idol mladih, gitarist svjetskog glasa, Jimmy Hendrix, nađen mrtav, nakon što je uzeo preveliku dozu sredstava za spavanje. Svega je imao, ali nije mogao izdržati taj život izobilja. Svoju zadnju poruku zabilježio je na magnetofonskoj vrpci, a glasi: „Čovječe, ja tražim ljubav, ja hoću živjeti!“.

To što su mnogi kod njega smatrali srećom, njega je otjeralo u smrt. Slično se dogodilo i u životu poznate glumice Marilyn Monroe.

Roditelji pod svoje stare dane podijele među djecom imetak kako se zbog njega poslije njihove smrti ne bi svađali.

Pripovijeda se kako su se nakon smrti jednog starog liječnika okupili njegovi sinovi da međusobno razdijele  očevo imanje. Kad su braća otvorila donji pretinac očeva ormara, našli su pola kruha, tvrdog ko kamen, pažljivo zamotana u papir, čudeći se tome što su našli. Tada im stara kućna pomoćnica ispriča povijest tog kruha.

U teškim poratnim danima njihov se otac bio teško razbolio i vidljivo slabio. Liječnici nisu znali kako mu pomoći – vratiti snagu. Tada je iscrpljenom doktoru neki znanac poslao pola kruha. Stari liječnik je mislio da je njemu ionako blizu kraj, pa je taj kruh poslao mladoj učiteljičinoj kćeri, koja je bila također teško bolesna. Učiteljeva žena nije zadržala taj kruh, već ga je dala jednoj udovici u potkrovlju. A stara udovica je odnijela kruh svojoj kćerki, koja je u obližnjem podrumu našla sklonište za se i za svoju djecu. A kćerka se sjetila bolesnog doktora, koji joj je izliječio dijete, ne tražeći nikakve nagrade, pa ga je poslala njemu.

Liječnik je bio silno iznenađen što se taj isti kruh natrag k njemu vratio pa ga je dao spremiti u ormar da bude uspomena na ljubav, koja je toliko bila živa u tom mjestu. Kad su sinovi čuli za tu povijest kruha odlučili su taj kruh podijeliti između sebe i čuvati ga kao uspomenu na skrivenu snagu, koja ne napušta ljude ni u najtežim životnim trenucima.

Ovi su sinovi bili ponosni što su imali tako plemenitog oca i zato su htjeli imati bar dio onog kruha ljubavi, koji je potekao od njihova oca.

Isus je taj kruh koji je s neba sišao i skrio se u Svetohraništu. On je tu radi tebe. Uzmi ga i blaguj. To je hrana djeci na putu k Ocu!

Share.

About Author

Comments are closed.