BILO JEDNOM U HRVATSKOJ

0

neven vicic n– Ja – javi se ponešto nesigurnim glasom mladi borac tek prispio u jedinicu, Marin J. Zbog crnomanjastog izgleda bradice koju je već počeo brijati, izgledao je stariji od upravo navršenih sedamnaest godina. Za njim, isto tako nesigurnim koracima istupiše još tri borca, poprilici istih godina kao i Marin.

Politički komesar iskoristi priliku da još jednom naglasi opravdanost osude koju je drugu Peši izrekao bataljonski sud. Smrt strijeljanjem bila je jedina moguća presuda za njegov gnusni čin jer je nasrnuo na kolegu borca što je, kao što je poznato najstrože zabranjuje, što je neprirodno i, kako je to još jednom naglasio gnusni čin nepriličan i nemoguć između dva muškarca, a naročito sada kada je pobjeda i oslobođenje zemlje od okupatora i njihovih pomagača, domaćih izdajnika tako reći na vidiku, na dohvat ruke.  Dobrovoljno javljanje četvorice mladih drugova za svaku je pohvalu i govori o njihovoj svijesti i klasnoj izgrađenosti te je posebno naglasio da će ih prvom prilikom predložiti za prijam u SKOJ.   

Marin se prevrtao na neudobnu ležaju koji je sam sebi priredio pod zidom štale odmah do kuće u kojoj su se smjestili drugovi četni rukovodioci, komandir, politički komesar i još neki. Zaspao je pred jutro nekim čudnim polusnom iz kojeg ga je probudilo drmanje za rame. Otvorivši oči ugledao je komandira voda koji ga je bez riječi, pokretnom ruke pozvao da ustane. Otresavši slamu s uniforme i kose koju je rukama donekle doveo u red, natakao je kapu i pokupio pušku koja je ležala pored njega te čekao da se pripreme i ostala tri druga koji su se skupa s njim dobrovoljno javili. Jedan za drugim, vođeni od komandira voda uputili su se na kraj sela.

partizani

Tamo već na gumnu koje se oslanjalo na neveliki suhozid stajala su dvojica vojnika, a među njima drug Pešo svezanih ruku, gledajući ispred sebe kao da se ovaj događaj njega uopće ne tiče.

Sva trojica iz Marinove čete, on i još dvojica koje nije poznavao poredali su se jedan pored drugog na drugom kraju gumna još uvijek držeći puške na ramenu.

Bunovan i kao u nekom polusnu slušao je zapovijedi komandira koji im je najprije zapovjedio da skinu pušku s ramena, nišane, a onda kao da je prošla čitava vječnost za koje su se vrijeme dvojica vojnika odmakla od druga Peše ostavivši ga sama na drugom kraju guvna na povik: Pali!, bez gledanja i nišanjenja, povukao je okidač.

U nejadnakim razmacima grunulo je iz svih šest pušaka. Ptice s obližnjih stabala prhnule su u jatu remeteći tišinu nastalu nakon iznenadne pucnjave. Marin nije zapravo ni nišanio. Zatvorio je oči i opalio. Prisilio se pogledati na drugi kraj gumna. U prvi mah druga Pešu nije ni vidio, a onda ga je ugledao kako leži u nekom neprirodnom položaju, čudno iskrivljene glave, jednom nogom ispruženom na tlu, dok je druga bila ispod beživotnog tijela.

Vraćali su se onih par stotina metara koji su ih dijelili od sela. Nitko ništa nije govorio. Marin nije mogao razmišljati ni o čemu. Samo se želio što je moguće dalje odmaknuti od gumna na kojem je ležalo beživotno tijelo druga Peše koji je još pred koji čas bio živ upravo kao on i kao njegovi pratioci. Došavši pred zid kuće iza kojeg je proveo noć, požurio je korak dva i uz ležaj od slame na kojoj je ležao, povratio sinošnju večeru.

U sudnici nije bilo puno ljudi, bliža rodbina, sudac i dva suca porotnika, javni tužitelj i okrivljeni. Rasprava je bila zatvorena za javnost.

Sudac, Marin J. čitao je presudu. Presuda je obvezno počinjala “U ime naroda“. Sudac je čitao dalje, petnaestak minuta ne više. Jedino što je okrivljeni razumio da ga sud kažnjava na godinu zatvora zbog protuprirodnog bluda koji je počinio s nepoznatom osobom, a ni sam okrivljeni nije mu znao ime, upoznao ga je u čekaonici Glavnog kolodvora jedva kojih pola sata prije nego što su ih u obližnjem parku zatekla dvojica milicionara. Onog drugog nisu uspjeli uhvatiti, ali njega jesu. I evo ga ovdje u zgradi tako blizu mjesta gdje je kako tvrdi sudac počinio protuprirodni blud sa, za sada nepoznatom osobom. 

Dvorana se polako punila. Zastave i parole i pjesme. Čekajući koju minutu da se dvorana još više napuni, moderator je ukratko upoznao nazočne razlogom zbog kojeg su se skupili iako su oni to oni uglavnom već znali. Pripremao se, naime referendum kojim bi definicija da je brak zajednica muškarca i žene postala ustavna kategorija. Svi u dvorani bili su suglasni u jednom. To je za njih bio udar za osnovna prava građana, njihove slobode da se udružuju tko s kim hoće, u prvom redu. Govornici su se redali uz veliki pljesak nazočnih. A onda je moderator skupa najavio posebnog gosta osvjedočenog borca za ljudska prava čijim govorom će se zaključiti zbor.

Čitavom dvoranom orio se frenetičan pljesak. A posljedni govornik, Marin J. koji je sjedio u prvom redu nekako po strani, ustao je teškim korakom starijeg čovjeka usput potpomažući se štapom. Napravivši nekoliko koraka prema kraćim stubama koje su vodile na pozornicu, nije se na nju uspeo. Krenuo je desno i kroz bočna vrata izašao u mrak, na kišicu koja je sipila. I dok su zadnji redovi još uvijek pljeskali ne videći što se događa, prednji su još nekoliko trenutaka slušali odjeke teškog hoda Marina J. i njegova štapa koji odjek je još neki trenutak odjekivao praznim kamenom popločanim dvorištem.

 

 

 

 

Share.

About Author

Comments are closed.