DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU: „“AKO TKO ŽELI BITI PRVI, NEKA BUDE OD SVIH POSLJEDNJI I SVIMA POSLUŽITELJ“

0

DON-PETAR-MIKICTko nije naučio slušati, nekada neće znati zapovijedati. Radi toga je potrebno da se djeca nauče slušati kako bi jednoga dana s autoritetom mogli  voditi određenu zajednicu donoseći ispravne odluke, shvativši da se služenjem vlada. Majka je na nogama prva u cik zore, a posljednja na počinku.

Pripazi dobro na svoje ponašanje, pazeći da se „posuda ne razbije“, jer će se tada razliti miris njena sadržaja, koji će najprije zapljusnuti one koji su je razbili.

„Tko god jedno ovako dijete prima u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla“. (Mk.9.37.).

„Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi“

Lopovi prije pljačke dobro razrade svoj plan. Najprije moraju ukloniti psa čuvara koji bi svojim lavežom odao njihovu prisutnost i tako im omeo planove.

Neprijateljima čovjekova spasenja smetaju roditelji i djeca koji postaju prva meta njihovih napada.

Zli ljudi uvijek kuju urotu protiv pravednika, jer im smetaju u ostvarivanju njihovih mutnih poslova. To je uzrok svih likvidacija nepoželjnih ljudi.

U drugom čitanju sv. Jakov ističe i druge uzroke takvog ponašanja: „Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo“.

Takav tip ljudi se ne ravna po Božjoj mudrosti, već najčešće prema osobnim interesima i željama. Na taj se način širi svekolika zloba. No, čim se čovjek počne ravnati po Božjoj mudrosti, posljedice su sasvim suprotne, i mir, blagost, popustljivost i sve ono što čini suživot ljepšim, se nastani u njihovoj sredini.

Evanđelje nam pokazuje  Isusove učenike kojima još uvijek nedostaje Božje mudrosti, te im je teško razumjeti Učitelja. Postoji jaz između očekivanja i Isusovih stavova. Isus stalno govori da mora trpjeti, a oni se prepiru, tko je od njih najveći – prvi. Tu se vidi koliko je njihovo mišljenje zemaljsko. Uza sve to zapažamo Isusovu veliku strpljivost i ustrajnost u njihovu odgoju. Reče im: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj“. To je bila velika novost i šok terapija za ono, kao i za današnje vrijeme.

Isus dijete stavlja za uzor. Želio je skrenuti pažnju na želju za vladanjem, te pokazuje svrhu vlasti. Nekontrolirano vladanje služi samo sebi te se često u obliku diktature postavlja pred čovjeka. Dijete je suprotnost vladanja.

Za imućne su vrijedila jedna pravila, a za roba, kao i za djecu, nešto obespravljeno. Apostoli su se prepirali tko je među njima prvi, a tko sluga. Daleko su bili od Isusova duha.

Ni danas nije ništa bolje . Engleski pjesnik i filozof John Milton u svom Izgubljenom raju ovako je to izrekao: „Vladati je moja želja, pa i u paklu, jer bolje je kraljevati u paklu, nego služiti u raju“.

Kakav je naš stav? Na to pitanje svatko mora osobno odgovoriti. Čak ni Isusovi učenici nisu bili oslobođeni te kušnje. Naprotiv ona je bila duboko ukorijenjena u njihov mentalitet. Zaboravili su da je „slava sunce mrtvih“ (Balzak), te da nije uvijek najvažniji onaj koji svira prvu violinu!

Kad je umro sakristan jedne katedrale u Italiji, svi su se pitali hoće li papa (Ivan XXIII) doći na njegov sprovod. Papa je došao i tom je prigodom izrekao značajne riječi: „Bog na isti način cijeni zasluge poniznih, kao i zasluge moćnika!“.

Sve oduševljava jednostavnost pape Ivana Pavla II. Nakon pokušaja njegova ubojstva, jedan ateist reče: „Ja sam ateist, ali ne treba biti vjernik da se shvati kako bi svijet odjednom postao siromašniji, slab i hladan da je ovaj papa nestao!“.

Isus svima govori: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi“. I život svoj dade kao otkupninu za mnoge. (Mt.20.28.).

„Nemate jer ne ištete, ištete, ali ne primate, jer rđavo ištete, da u pohotama svojim potratite“

Staviti posljednjeg na prvo mjesto i obrnuto – prvog na posljednje, znači izvrnuti ljudski način vrednovanja čovjeka i stvari.

„Misli vaše, nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina“. (Iz.55.8.).

To je, eto, mudrost odozgor o kojoj piše sv. Jakov u drugom čitanju, a koje je čisto, mirotvorno, milostivo, poučljivo, puno milosrđa i dobrih djela – plodova, postojano i nehinjeno.

Za takvo nešto molimo u današnjoj popričesnoj molitvi: Odgajaj nas neprestano uredbama svoga milosrđa, da plodove otkupljenja donosimo i u otajstvima i u vladanju!“.

Ne budi „prelivoda“ koji „jedri kako vjetar puše“. Drži se Isusova nauka kome si povjerovao i riječ dao, bez obzira koliko te to koštalo.

Pripovijeda se da je neki Indijanac jednog dana od gospodara kojem je služio dobio za nagradu punu vreću duhana. Sutradan donese on gospodaru zlatnik. Gospodar je mislio da mu on to donosi kao znak zahvalnosti, pa ga upita odakle mu to. Indijanac mu odgovori: „Ne, nije to moj zlatnik, nego tvoj. Ja sam ga našao u vreći s duhanom, koju si mi ti darovao!“. „A zašto ga nisi zadržao, kad ja ionako nisam imao pojma o tome“. „Nisam mogao. U meni su se stalno svađala dva čovjeka. Jedan mi je govorio: „Uzmi ga!“. Drugi: „Nemoj!“ Poslušao sam onoga drugoga jer mi je bilo uvjerljivije. Znam – nije dobro kad te netko savjetuje da uzmeš što nije tvoje. Zato sam ja sada tu i vraćam ti što nije moje“. Ta dobrota, to poštenje, iznenadilo je gospodara koji je bio toliko ganut, te uze zlatnik – nadoda još jedan i reče mu: „Uzmi, tvoja su oba. To je nagrada za tvoje poštenje“.

Vjerujem da si i sam nešto slično doživio. Čista savjest, vedro čelo, vjernost Bogu, nema cijene!

Nebeski otac je mnogo darežljiviji. Ostani mu vjeran. Sva zla nastaju „od pohlepa koje vojuju u udovima našim“, veli apostol. Molimo nešto što mi mislimo da je dobro, ali Bog misli i zna, da to nije za nas dobro.

„Nemate jer ne ištete, ištete, ali ne primate, jer rđavo ištete, da u pohotama svojim potratite“. (jak. 4.2-3).

Važno je ono što Bog želi za nas i što on misli da je za nas najbolje. Čuli smo u evanđelju kako su se apostoli međusobno prepirali tko će od njih biti veći u Isusovoj službi? Isus im je na to odgovorio: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od sviju posljednji, i svima poslužitelj“. (Mk.9.35.).

Biti odan volji Božjoj i ostati vjeran do kraja, pa što god da se dogodi u životu, to je ideal kršćanina. Nakon svega dobrog i lošeg na zemaljskom putu, dolazi vječno dobro, ukoliko smo slijedili Božji glas i pokoravali se njegovim uputama. Nakon svega dolazi uskrsnuće. Zato Isus pred apostole postavlja dijete, kao slabo i nezaštićeno, kome treba pomoć. Od učenika traži da se svrstavaju na stranu malenih i poput njih otvoreni za poslušnost glasu nebeskog Oca.

Kad je papa Grgur I Veliki (590-604) osjetio da je kršćanstvo krenulo za slavom i čašću poput ovoga svijeta, onda se nazvao Servus servorum Dei – Sluga slugu Božjih.

Po služenju i prihvaćanju životnog križa, najbolje svjedočimo da smo Kristovi učenici.

Kršćanin se mjeri velikodušnošću. Toliko, koliko je u stanju napraviti dobro za one, kojima je ono uskraćeno. Toliko i sam vrijedi.

 

 

 

 

 

 

Share.

About Author

Comments are closed.