Čitanja današnje nedjelje otvaraju nam mogućnost da se i mi kao vjernici danas zamislimo nad stvarnošću braka koji je izložen raznim kontroverzama, baš kao što je bio i prije 2000 godina.
Današnje prvo čitanje i evanđelje duboko ulaze u muško-ženke odnose i u ono što nazivamo osnovnom stanicom ljudskog društva-obitelj. Blisko je to svakom čovjeku bez obzira na njegov način života i dob.
Prema dostupnim statističkim podacima veliki broj sklopljenih brakova se rastaje, bilo civilno, bilo crkveno sklopljenih. Žalosti nas negativan trend rasta, što pokazuje neozbiljnost pristupa toj „svetoj životnoj ustanovi“. Rastaju se već nakon godinu-dvije, a i dvadeset godina zajedničkog života.
Ljubav je darivanje bez granica
Samo od sebe se nameće pitanje: Zašto je to tako? Zašto ljudi bježe od odgovornih i dugoročnih životnih odluka? Zaboravljaju da je ljubav darivanje bez granica, da tvoja sreća raste svakim činom usrećenja svog, životnog suputnika, a i svih koje srećeš na životnom putu.
Ne zaboravi staru mudrost koja ti poručuje da se ljudi vežu za riječi. Nastoj održati to povjerenje, jer jednom izgubljeno, teško je ponovo steći.
Na to putovanje ste krenuli zagrljeni-odlučni da to bude doživotno. Kad netko posrne očekuje tvoju pruženu ruku koja bi ga pridigla. Ne ostavljaj ga bez pomoći. Možda si i sam uzrok njegovu posrtanju. Sa većim žarom nastavite putovanje.
Današnje prvo čitanje, a još više evanđelje, ukazuje da je Bog od samog početka naumio jedinstvo između muškarca i žene-pravo zajedništvo u obitelji.
Adam je pun radosti i zahvalnosti što nije sam na svijetu. Prve riječi što ih je izrekao, a Biblija zabilježila, izražavaju radost što se uz njega pojavila žena, i tako se otvorila mogućnost ostvarenja zajedničkog plana.
Isus je znao da Mojsijev zakon predviđa razvod braka. A kao razlog za to je bila okorjelost srca. No, treba imati na pameti i to da je ljudsko srce prožeto ljubavlju, kadro ostvariti plan koji ne predviđa ni pomisao na odvajanje.
Isus se poziva na Božju zamisao da čovjek ostvari savršeno zajedništvo, gdje će: „Dvoje njih biti jedno tijelo“. (Mk.10.7.).
No, ljudska sklonost i mogućnost pogrešaka remete idealno ostvarenje Božje zamisli. Ta činjenica treba čovjeka još više poticati na veću pažnju i zalaganje da što bolje ostvarimo Božji plan za obitelj.
Povodom Svjetskog dana duševnog zdravlja rekao je dr. Muradif Kulenović: „Ljudi, pozdravite se, obratite pažnju jedan na drugoga! Jer sve se zasniva na međusobnim odnosima. Od osmjeha, pažnje, može nekad ovisiti puno“.
Izolacija je neprijatelj duševnog zdravlja. Okrenite se ljudima-svijetu! Posvetite pažnju drugima, jer milosrđa nam nedostaje!“.
Čovjek si sam izgrađuje nesreću kad krši Božju želju da muž i žena čine zbilju koja je Božji dar, ali i zadaća i nada čovječanstva.
Papa u svom pismu obiteljima piše da „put čovječanstva i put Crkve vodi kroz čovjeka i obitelj“. Čovjek nije osamljeni otok. On je osoba čiji se identitet formira po solidarnoj vezi s drugima. Istina o čovjeku se ne nalazi prvenstveno u tome što je on građanin, već u tome što je član obitelji, brat, sestra, otac i majka.
Nije dobro da čovjek bude sam
Na osnovi svega zaključujemo da sudbina današnjeg društva, koje bi trebalo biti bolje, ovisi o priznanju prava čovjeka i obitelji, te o skrbi o njima. Suverenitet obitelji temelji se na braku, a identitet pravog braka na zaručničkoj osnovi, jer je brak zajednica ljubavi i života dvoje ljudi.
Ljubav je nešto što čovjek dragovoljno daruje, a ne posuđuje. Tako se rađa novi, dublji, način suživljenja. Bez toga bi obiteljska zajednica postala „tempirana bomba“, koja pod utjecajem najmanjih problema može eksplodirati.
Papa Ivan Pavao II u apostolskom pismu Ljudska spolnost izražava slijedeće mišljenje: „Čovjek je, ukoliko je slika Boža, stvoren da ljubi. Ovo je istina u potpunosti objavljena u Novom zavjetu zajedno s otajstvom unutar trojstvenog života. Sveti Ivan je napisao da je Bog ljubav. (Iv.4.8.).
Ljubav je, dakle, temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića. Stoga je čitav smisao vlastite slobode i dosljedne vlasti nad samim sobom usmjeren na sebedarje i zajedništvo i prijateljstvo s Bogom i drugima“. (br.8.).
Prema enciklici „Humane vite“ takva ljubav ima četiri oznake: ona je ljudska (to znači sjetilna i duhovna), posvemašnja, vjerna i plodna. (br.30.). Stoga Papa konstatira: „Kršćanski je brak sakrament, kojim se spolnost pretvara u hod svetosti pojačan vezom u svom nerazrješivom jedinstvu. Dar sakramenta je za kršćanske supružnike istodobno poziv i zapovijed da zauvijek ostanu jedno dugome vjerni, unatoč iskušenjima i teškoćama, velikodušno poslušni Gospodnjoj volji: Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“. (Ljudska spolnost 30).
Vratimo se Bibliji! Na početku je Bog zaključio: Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on. (Pos.2.18.).
Bog zbog čovjeka stvara sva stvorenja. Uzajamno smo si potrebni, a tako lako se uzajamno vrijeđamo i omalovažavamo. Uozbiljimo se.
Loše je osamljenom čovjeku-možda ne toliko zbog toga što je sam, nego što nema kome služiti kao istinski dostojnom njegove službe.
Bog je stvorio muško i žensko kao uzajamnu pomoć, kao ravnopravan suodnos. Svakog od nas Bog zove da živimo u ljudskom društvu-u ljudskoj zajednici. On želi da vidimo i poštujemo dostojanstvo svakog čovjeka pored sebe, jer je on slika Boga nevidljivoga. To nas potiče na uzajamnu službu, jer je sve ono što kod njih poštujemo istodobno smisao i naše osobne vrijednosti.
Priča jedan profesor, kako je susreo svoju bivšu učenicu, sada djevojku od 18 godina. „Kako si?“, upitao ju je. „Dobro“, odgovorila je. „Gdje si?“ „Svugdje pomalo!“. „Kako to svugdje pomalo?“ „Mama mi je napustila očuha i udaje se za trećega. Otac se ženio s drugom i ima drugu djecu“. „I ti ostaješ kod očuha?“. „Ma ne. On ima drugu žensku. Ja sam svugdje“. I debela suza kane iz djevojčinog oka. Što sve može učiniti ljudska sebičnost?
Današnjom smo euharistijom slavili zajedništvo s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Neka nam to zajedništvo bude poruka da i u svakidašnjem životu podupiremo sva ljudska, a osobito bračna zajedništva kako bi i u današnje vrijeme bilo što više evanđelja i Kristova duha u međuljudskim odnosima.
