TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – „NEBO ĆE I ZEMLJA PROĆI, ALI MOJE RIJEČI NEĆE PROĆI!“

0

DON-PETAR-MIKICNije sramota nešto ne znati. Sramota je praviti se da znaš, a ne znaš i druge krivo učiš. Isus nam je otkrio mnoge tajne i tako pomogao našim težnjama za novim spoznajama.

Čovjekova „glad“ za novim spoznajama je velika i u toj težnji čovjek lako zaluta ne dajući znaka po kojem bi ga mogli pronaći – ipak ga tražimo. U tome je veličina ljubavi.

Ova je nedjelja pretposljednja u liturgijskoj godini, koja završava slijedeće nedjelje svetkovinom Krista Kralja svega stvorenog.

Kad u jesen gledamo prirodu, lakše nam je shvatiti da prolazi lik ovog svijeta. Pod tim dojmom je danski filozof Soren Kierkagaard napisao: „Ja volim jesen, jer gledam u nebo, dok u proljeće gledam u zemlju“.

„Ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!“

Liturgija poziva vjernike na rast u vjeri da će se u potpunosti ostvariti Božje obećanje spasenja. To je obećanje jedina sigurnost koja obilježava čovjekovu budućnost.

„U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti… Umnici će biti kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost“. (Dan. 12.1.3.).

Nema razloga za strah. Baš je zbog toga evanđelje Radosna vijest o spasenju.

Počuj i ove utješne Isusove riječi: „Oče, htio bih da oni, koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom da promatraju slavu koju si mi dao“. (Iv.17.24.). „Ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!“. (Iv.16.33.).

Čovjek treba biti pripremljen za susret s Gospodinom. Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas! Kršćanin mora biti u budnom iščekivanju.

Trebamo se duboko zamisliti nad riječima koje izgovaramo u vjerovanju: I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Ima ljudi koji su preokupirani svim i svačim da ne pronalaze trenutak vremena za svoju dušu.

O ovakvim je ljudima poljski književnik Goricki napisao: „Tko se ne zna služiti dušom, bolje bi mu bilo da je i nije imao“.

Biti budan također znači angažirati se u svijetu da ga se duhom evanđelja pokuša pretvoriti u božanski okoliš.

Vrijeme koje nam je Bog podario je dragocjeno i ne smijemo ga prokockati i uzaludno ga potrošiti.

Ne smijemo dopustiti da nam različiti svjetovni glasovi, neke moderne ideologije, krivi nazori na svijet i čovjekovo određenje, poremete stil života dostojan čovjeka kršćanina.

Kršćani će nastojati biti požrtvovni darovatelji, makar ih to puno stajalo. Romen Rolan reče: „Da obasjaš suncem druge, moraš ga imati u sebi!“.

Sve to proizlazi iz današnjih čitanja. Kršćanin mora misliti ne samo na svoje osobno spasenje, već i na spasenje drugih.

U čovjekovim rukama neće više biti diploma, ni ordena ni uloga, ni položaja u društvu. Ostat će mu samo ono najjednostavnije, a i najbitnije: što je činio za Boga, za bližnjega i za sebe.

Čovjek se mora pametno koristiti ovim prolaznim svijetom da ne izgubi vezu s nebom. Kršćanstvo se javlja čovječanstvu kao arka nade. Isus nije objavio vrijeme svršetka svijeta, ni sat svog dolaska.

Iščekivanje se hrani gledanjem naprijed, znajući da budućnost pripada Bogu, te će završiti slavnim dolaskom Gospodina. Tako će se ispuniti riječi molitve Očenaša, koje tvoje usne često izgovaraju: Dođi kraljevstvo tvoje!

U tom kraljevstvu nema robova – svi su njegova otkupljena djeca, svi su pozvani na njegovu gozbu.

Maranatha – Dođi, Gospodine!

Iz evanđeoskog zapisa slijedi, da bi čovjek za sve ono što ne razumije i ne shvaća morao pitati onoga koji sve zna, a to je Bog.

Ni mi, kao i apostoli, ne želimo se susresti s patnjom i smrću. Nama nije shvatljiv ni sam pojam smrti, s kojim se svakodnevno susrećemo. O smrti ne želimo ni razmišljati, a neizbježna je u našem životu. Htjeli mi to ili ne, trenutak smrti je dio našeg života. I kao što nas nitko nije pitao hoćemo li se roditi, tako nas nitko neće pitati ni da li ćemo umrijeti.

Smrt nije uništenje čovjeka! Vjera nas uči da je smrt samo prijelaz iz vremenitog (zemaljskog) života u vječni (nebeski).

Bog nas je stvorio da vječno živimo. Od našeg zemaljskog putovanja, od kolijevke do groba, uvelike zavisi i naša vječna stvarnost.

Danas čovjek vjeruje da sve može kupiti: zdravlje, sreću i sam život. Život se, međutim, ne kupuje, nego vjerujući i živeći po vjeri ovjekovječuje.

Vjera je nešto poput sjemena u nama, koja unutar našeg bića treba klijati i rasti. O tome nam govori Biblija, kao objavljena Božja Riječ.

Prava vjera u uskrsnuće  mogla je nastati tek po doživljaju uskrslog Isusa Krista. Apostoli su u susretu s uskrslim Isusom natrag zadobili izgubljenu nadu u život vječni. Uskrsli Isus ih je zaista obradovao i nisu se više „bojali pitati ga“ za daljnji ishod svog života.

Današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Danijela (Dan.2.1-3) govori o svršetku ovoga svijeta. Čovjekov će se život na kraju svega procjenjivati po njegovim djelima.

Poslije smrti ćemo se iznenaditi, koga sve nema na nebu. Onda ćemo se iznenaditi, tko sve jest u nebu. Iznenadit ćemo se, kako to da smo ti i ja u nebu.

Božja knjiga se razlikuje od knjiga zemaljskih kraljeva. Bog vodi knjigu života da bi čovjeka obdario nebeskim darovima, a kraljevi zemaljski vrše popis svojih podanika da bi od njih imali koristi.

Zlo u konačnici neće i ne može pobijediti, jer je Bog jedini savršeno pravedan. Ako se to ovdje uvijek i ne vidi tako jasno, u vječnosti će to biti svima očito.

Živjeti i navještati Božji plan za čovjeka, to zbilja znači prelaziti kroz trnje do zvijezda: kroz muku i nevolju do neba. „Umnici će blistati kao zvijezde navijeke, u svu vječnost“. (Dn.2.3.).

Otpjevni psalam (Ps.16.) nam govori kako se isplati biti vjeran Bogu, jer je On vjeran nama. On u svojoj ruci drži našu sudbinu.

Koja nam korist ako je križ za nas samo ukras na lančiću oko vrata? Kraj raspela na raskršćima prolaze i krave i konji i druga stoka, ali se ništa ne događa. Križ Kristov od nas traži iskreno obraćenje i ucjepljenje vlastitog života u život Isusa Krista. Takav život onda donosi trajnu sigurnost.

„Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći!“, (Mk.13.31.) rekao je Isus.

Isus nije govorio o svršetku svijeta da bi nas strašio, nego nas je pozvao da se uozbiljimo i uvjerimo u radost njegova ponovnog dolaska. Prvi su kršćani težili za Isusovim  drugim dolaskom, pa su se međusobno i pozdravljali: Maranatha – Dođi, Gospodine!

Snažne su riječi pripjevnog psalma: „Gospodin mi je baština i čaša: ti u ruci držiš moju sudbinu. Gospodin mi je svagda pred očima, jer mi je zdesna da ne posrnem. Stoga mi se i raduje srce i kliče duša, pa i tijelo spokojno počiva, jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, puninu radosti lica svoga“. (Ps.5.6.).

 

Share.

About Author

Comments are closed.