Na današnji dan, 8. prosinca 1991. godine prisegu su položili prvi hrvatski ročnici iz Ploča. Tim povodom, svečani govor održao je tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić, koji je s njima izgradio poseban odnos od samog početka do sadašnjih dana. Prenosimo don Petrov govor:
„Dragi hrvatski vojnici!
Velik je ovo dan za čitav hrvatski narod.
Ponosni smo što smo sudionici povijesnog trenutka.
Kad smo kao djeca počeli sricati prve riječi svog milozvučnog hrvatskog jezika… izgovarali smo riječ NEĆU… To izgovaraju djeca ili neljudi.
Za reći DA, treba biti zreo čovjek.
Danas ste vi, dragi vojnici, dokazali svoju zrelost. Sazreli ste u trenutku kada ste najpotrebniji svojoj domovini.
To daje posebnu dimenziju vašoj prisezi kojoj se divimo i poštujemo vas.
Da bi čovjek dao svoju riječ, on mora znati kome je i zašto daje. Vi to znadete i zato smo sada s vama da vas podržimo u vašim nastojanjima.
Tko je mogao naslutiti da će se u ovom gradu kojeg se uporno odnarođivalo osnovati PRVA ČETA HRVATSKE MORNARIČKE PJEŠADIJE.
Što vam reći u ovom trenutku, prijatelji dragi?
Vrhunac ljubavi je služenje i žrtva. Služeći domovini i svome narodu spremni ste i na žrtvu vlastitog života. Zato smo na vas ponosni.
Ne budite kao oni koji su prije vas bili u ovim prostorima. Nemojte paliti ničije crkve, nemojte zatirati ničije grobove. Ne rušite ničije gradove. Nemojte klati nemoćne starce i nevinu djecu. To rade zločinci, neljudi, barbari.
Ali uporno branite svaku uvalu našeg plavog mora, svaki pedalj našeg hrvatskog kopna.
Vi nemate brodove, nadzvučne zrakoplove, višecjevne bacače i slična razarajuća sredstva, ali imate više od toga. Vi imate cijeli hrvatski narod i moralnu snagu da branite i obranite svoju jedinu domovinu… SVOJU HRVATSKU.
Gledajte ih braćo.
Hrabri momci, crnooki kako odsad svaki kamen budno paze i ne daju zemlji da je tuđe noge gaze.
Jer ako prođeš zemlju cijelu
sve ljepote cijelog svijeta
nigdje nećeš naći ono
što u zemlji mojoj cvjeta.
Samo pitaj za Hrvatsku,
kojoj uskoro najljepša zora sviće,
u njoj sreća, radost, blagostanje bit će.
Dovikujemo svima:
Mi nikad nismo bili roblje, već narod
to svatko dobro zna, tko živi u vedroj zemlji Hrvata.
Na našem čelu blista ponos
ko pečat vječnih vrednota,
ispisan krvlju i rujem žeženog zlata.
Ti ćeš živjet trajno, poletna nacijo,
što hrvatsko ime na svom čelu nosiš,
ko zavjet vječni pravde i slobode.
Ne smalaksaj nikad na svom dugom hodu
u življenju trajnom poštenja i sloge,
s lovorom na čelu, moj hrvatski rode.
Te misli nek vam budu misli vodilje.
Što Bogu i narodu obećaste, nikada ne pogazili.
Bog bio s vama, draga mladosti“.
Prvu hrvatsku ružu, umjesto crvenog karanfila, primili su prvi hrvatski ročnici prigodom prisege vjernosti domovini, toga 8. prosinca 1991. godine.
Za ruže se pobrinuo sam župnik Petar Mikić obišavši kuće na Maloj Neretvi – Vlaka, gdje se u svako doba godine može ispred kuće naći pokoja ruža. Domaćini su bili jako ljubazni, pogotovo kad su saznali kome će te ruže biti uručene.