NASLOVNICA           ROGOTIN           PLOČE           METKOVIĆ          KOMENTARI          INFORMACIJE             KONTAKT            LINKOVI           ARHIVA

stranica obnovljena 27.12.2011. 22:45:38

 PRIVJESAK ZA HEMEROIDE

Mirko Božić l poskok.info

Vjerojatno je malo čitatelja ove kolumne koji nisu dosad doživjeli sljedeći scenarij: praznična je kućna atmosfera, na stolu su razne kalorične delicije zbog kojih ćete se opet posvađati s vagom, iće i piće, a na vrata vam kuca prijatelj čestitar. 

Nakon što se izljubi i izgrli s vama u pravom božićnom duhu, uručit će vam poklon. Prijateljski, onako od srca. Ili je barem tako izgledao dok ga niste odmotali i unutra našli kalendar i rokovnik sa logotipom prijateljeve firme.

Na to ste se polukiselo nasmiješili jedva krijući razočaranje i odglumili da vam, eto, baš čita misli jer vam, je, eto, baš tih dana palo na pamet da vam treba kalendar. Kako bi ste se sjetili preskočiti sljedeći rođendan dotičnog gospodina. I sama kombinacija rokovnika i kalendara zvuči potpuno redundantno jer kalendar dobiješ u sklopu svakog rokovnika pa je onda još jedan dodatni kalendar potpuno suvišan.

Kad je Božić u pitanju, malo je neukusnijih gesti od poklanjanja besplatnih reklamnih tričarija koje firme šalju svojim poslovnim partnerima. Nije to nužno još jedan kapitalistički import: i prije rata mnogi su veliki industrijski koncerni na sve strane sijali kemijske olovke, rokovnike, torbice i slično sa logom Kompasa, Atlasa, Unisa, Aluminija itd.

Valjda nema ni jednog kućanstva u ovom gradu da nema barem upaljač s nečijim logotipom. Čim dođe deveti mjesec, po supermarketima vam bez pardona počnu uvaljivati promotivni školski pribor ni ne pitajući imate li uopće dijete i ide li ono u školu, pa vam onda kuća izgleda kao groblje marketinške industrije.

Ono što ovakvo nešto govori o darivatelju jest da se radi o osobi bez ikakva ukusa, stila i osjećaja za prigodu. Ako su već htjeli uštedjeti na vama, bolje bi bilo da su vam donijeli bocu vina kakvo ponekad imaju neka poduzeća.

Tada biste svoje razočaranje prijateljevim ukusom mogli barem utopiti u piću. Još gora stvar od rokovnika i kalendara je onaj famozni privjesak za ključeve, koji obično dođe upakiran u kutijici koja sa svojim sjajnim bojama želi zavarati da se radi o nečem unikatnom i skupocjenom.

Ovo je potpuno beskorisna stvar, jer rokovnik barem možete iskoristiti, za razliku od privjeska.

Naime, ako imate bilo kakav ključ(a imate ga sigurno), sva je vjerojatnost da već imate neki privjesak za njega. Ako ga nemate, sva je vjerojatnost da ste ključ već izgubili, a u tom slučaju vam ionako ne treba.

No pretpostavimo da ste ipak dobili taj privjesak, što s njim? Završit će u jednoj od onih zakrčenih ladica u kojima obično skončaju sitnice koje se ne mogu uklopiti ni u jedan dio vaše svakodnevice, zajedno sa fotografijama koje se ne uklapaju ni u jedan foto album ali vam ih je žao baciti, letcima za dostavu koju se nikad ne sjetite nazvati, kemijskim olovkama koje više ne rade, rezervnim šarafima,  ključevima koji ne otvaraju više niti jedna vrata, i naravno, njihovim privjescima.

To je ona ladica koju se sjetite otvoriti, u najboljem slučaju, jednom godišnje, kada spontano njezin cijeli sadržaj istresete u kantu za smeće i bacite.

Postoji još  jedna stvar koja se na zapadu rado poklanja, a to su poklon bonovi za razne frizere, masaže, večere za dvoje i popuste u skupim buticima. Izgleda pravo idiotski kad vam uruče takav komadić papira, jer je jedini komadić papira koji izgleda dobro bjanko ček s dovoljno nula iza decimale.

Mi ljudi smo lijenčine. Takav bon većina će ljudi mjesecima kurlati po zakutcima torbice ili džepova, a kad se konačno sjete otići da bon i iskoriste, otpilit će ih jer je rok uporabe bona već odavno prošao.

Sljedeća zapadnjačka moda koja me nervira a koja, srećom, još uvijek nije uzela maha kod nas je darivanje donacija u vaše ime. Naježim se kad vidim papir sa natpisom „A donation has been made in your name for...“. Tko im je dao dopuštenje da dijele novac u moje ime?

Ja ne. Jesu li me pitali želim li uopće donirati novac za tu i tu svrhu? Nisu. Naprosto su pretpostavili da ste te večeri filantropski raspoloženi i podijelili čekove s vašim imenom. Valjda su, u visokim krugovima, materijalni darovi izašli iz mode, pa ljudi na ovaj način sitniš, koji bi ionako potrošili na gluposti, daju nekoj sirotinji i pritom si još lažu da su zato dobre osobe, a ne licemjerni lovci na porezne olakšice.

Fenomen zvan „bombonijera“ je posebna priča. Vjerojatno ste primijetili da je bombonijera obavezni dio „kese“ koja se kod nas donosi u nečiju kuću prilikom posjeta, bez obzira na povod: vjenčanje, sprovod, kava, kviz, svejedno.

Najčešće je upakirana u obični bijeli papir kakav imaju sve samostalne trgovačke radnje i koji ima jedan neodoljivi socijalistički šarm. Rijetko ćete je vidjeti otpakiranu jer se takve stvari prenose od ruke do ruke, od prigode do prigode. A vrijeme između provedu najčešće u mraku kakve špajze. I tako od kese do kese, sve dok se ne pokvare, što će se teško primijetiti jer bi je za to prvo trebalo otpakirati.

Ovako, bombonijera, uglavnom ima ulogu štafete društvenog rituala koja nikad ne stiže do cilja, već se stalno giba naprijed i natrag. No još nije zabilježeno da je netko, kakvom zavrzlamom sudbine, na kraju dobio svoju natrag.

Nije to bumerang. Budući da njihov smisao očito nije konzumacija, što i nije za zamjeriti ako je suditi po recentnim uvezenim primjerima na policama trgovina, moglo bi se zaključiti da sve te silne nepojedene praline obitavaju u nekom paralelnom svemiru, odakle se tek povremeno ukažu u nečijoj kesi, prijeteći vam trovanjem želuca.

Darivanje je zapravo kao neka vrsta minskog polja u kojem čovjek vrlo lako nastrada ako ne zna neka nepisana pravila. Poklanjanje parfema tipičan je primjer za to. Često će vam neki boljestojeći darivatelj učiniti čast da vam kupi miris, no nigdje nije tako lako pogriješiti kao ovdje.

Jednom prilikom sam tako i sam dobio na poklon parfem, no kad sam otvorio bočicu i pomirisao, shvatio sam da me ta osoba zapravo uopće ne poznaje, da ne zna ništa o mom ukusu i interesima i da se zapravo radilo o običnoj kurtoaziji upakiranoj u malo skuplji celofan. Zato istu treba izbjegavati, osim u slučajevima ljudi koje poznajemo jako dobro. U sličnu kategorije spada poklanjanje raznih losiona poslije brijanja i srodnog kozmetičkog šodera. Kao muškarcu, takav proizvod mi sasvim sigurno treba, ali osim ako je iz neke parfemske linije, takav poklon djeluje nemaštovito i tužno.

Čak i suvremene varijante u lijepim pakiranjima iz supermarketa teško prikriju činjenicu da vam se nije dalo natezati oko nečeg originalnog i lijepog, nego ste išli logikom-muškarci imaju bradu, brada se brije, a poslije brijanja se stavlja after shave. To je isto kao da svom bolesnom djedu za Božić darujete lijepo upakiranu kremu protiv hemoroida, jer je koristi.

Gore spomenuto minsko polje ima jedan posebno opasan dio, a zove se poklanjanje odjeće. Ako se radi o nečijoj odjeći, to može proći kao prihvatljivo jedino u obliku donacije za Crveni križ ili Caritas. U svakoj drugoj varijanti ostavit će krivi dojam, osim ako ta odjeća ima emotivnu vrijednost.

Darivanje nove odjeće drugi je par postola, koji vrvi bezbrojnim parametrima koje pritom treba uzeti u obzir: prava veličina, pravi stil,kroj, boja itd. Ma da te glava zaboli; da ni ne spominjem da ista ili slična pravila vrijede i za nakit, satove i kožnu galanteriju. Temeljna greška koju radimo jest vođenje svojim vlastitim ukusom bez obaziranja ne onaj osobe kojoj je to namijenjeno, pa ste već u startu osuđeni na neuspjeh ako ste imalo nesigurni u svoj izbor. I onda još kao šlag na torti,biranje ukrasnog papira u moru uzoraka i boja. Do tog trenutka zreo si za lexilium.

Jesam li spomenuo one male čestitke sa imenom koje obično idu u kompletu s pakiranjem? Udahni duboko, tek smo počeli.

Sami akt darivanja svodi se zapravo na test poznavanja karaktera osobe koju darujemo. Najviše i najljepše je što možemo jedni drugima pokloniti je svoje vrijeme, jer ga imamo tako malo. Jedna ugodna večera, u lijepom ambijentu sa prijateljima, nemjerljivo je bolja od bezbroj darova koji su ionako tek geste, znak da na nekoga mislimo taj dan u godini.

Bonton nam nalaže da na svaki dar odgovorimo sa zahvalnošću i smiješkom, iako isti to često ne  zaslužuje. Ali ne treba se baš uvijek opterećivati formom, sadržaj je bitniji. A to su emocije te osobe prema nama. Bilo bi dobro kada ne bismo čekali blagdane i rođendane da obradujemo ljude koji igraju važne uloge u našim životima da im to damo do znanja. Jer možda već sutra za to više nećemo imati priliku.

Kao što Zabranjeno Pušenje kaže u svom možda najistinitijem stihu „sa Bara se nitko ne vraća“. Kad bismo to svaki dan imali na umu, možda bi ovaj svijet bio barem malo ljepši.

A knjige? Ma dajte, kakve knjige? Tko još danas uopće poklanja knjige?!

SADRŽAJ ZAŠTIĆEN  ZAKONOM O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA -  rogotin co