U svečanoj i predblagdanskoj atmosferi Pučkog otvorenog učilišta uz pratnju Klape Luka Ploče otvorena je izložba slika “Studio 8222 Pariz” nastalih u studiju Cite Internationale des Arts u Parizu, autorica Snježane Đelmić, Ilvane Kadijević i Mirsade Misal.
Svoja djela, iskustva zabilježena kistovima i pastelima, prvi put predstavljaju publici u Pločama, koja, poput Pariza, ali na samo sebi svojstven način, putnicima-namjernicima svojom ljepotom oduzima dah.
Snježana Đelmić kao kiparica, nije mogla ostati ravnodušna prema nebrojenim pariškim statuama koje prolaznike netremice posmatraju sa gotovo svakog trga, svake fontane i građevine. Muške i ženske ili figure fantastičnih bića, ogrnute draperijama ili potpuno nage, zaživjele su iznova kada ih je umjetnica svojom vizijom prenijela na papir.
Ilvana Kadijević je u tehnici suhog pastela ovjekovječila čuvene pariške vedute, poput nevjerojatne crkve Notre-Dame i muzeja Louvre. Pažljivim odabirom nijansi pastela i pomalo tamnijih valera, umjetnica kolorizmom kao da prekriva ove prizore tankim velom tajni.
Mirsada Masal paletom u kojoj dominira plava boja, uz upotrebu crvene i žute u određenim segmentima, dočarava užurbanu atmosferu suvremenog pariškog života. Kratki i žustri potezi u impresionističkom duhu, te gusti nanosi boje, takozvani impasto, hvataju i utjelovljuju jedan trenutak iz života prosječnog Parižanina.
I Mirsada Misal, kao i Ilvana i Snježana, pokazala je da je taj čuveni grad Pariz još uvijek neprolazna destinacija za sve one koji u umjetnosti traže i pronalaze istinu.
Izložba je otvorena do daljnjega, posjetite je svakog radnog dana do 15 sati.
[Best_Wordpress_Gallery id=”35″ gal_title=”151220izlozba”]
„SNJEŽANU ĐELMIĆ, ILVANU KADIJEVIĆ I MIRSADU MASAL VEŽE RADOST U STVARANJU“
Posjećenu izložbu Snježane Đelmić, Ilvane Kadijević i Mirsade Masal otvorila je dubrovačko neretvanska dožupanica Marija Vučković. Uz galeriju slika, donosimo njen govor s otvaranja.
Poštovane dame i gospodo,
Raduje me pozdraviti Vas ovdje u Pučkom otvorenom učilištu u Pločama, povodom otvaranja izložbe Snježane Đelmić, Ilvane Kadijević i Mirsade Masal.
Umjetnicama i domaćinu, Pučkom otvorenom učilištu, kao i svima Vama upućujem izraze dubokog poštovanja i zahvalu za djela koja nam se uprizoruju.
Tri umjetnice različitih likovnih izričaja i tehnika stvaranja boravile su, kao predstavnice dviju država – Hrvatske i Bosne i Hercegovine – u Parizu, reći ću pomalo stereotipno, najvećim dijelom istinito, u gradu svjetlosti, umjetnosti i ljubavi i to u onom njegovom djelu zvanom Međunarodni grad umjetnosti – Cité internationale des Arts.
Bilo je proljeće – mjesto i vrijeme kada nas krajolik i kao kultura i kao priroda na najosjetniji način preuzima. Dinamični kvartovi, upečatljivi vrt Monmartrea, umjetničke galerije, deseci radionica, bljeskovi izložaba – sve ono što čini Međunarodni grad umjetnosti na njegove dvije lokacije – potiču artističke discipline i razvoj kreativnih tehnika brojnih umjetnika iz cijelog svijeta.već pedeset godina (od 1965.) Pa je tako bilo i s ove tri naše dame.
Snježana Đelmić, Ilvana Kadijević i Mirsada Masal, kao što sam rekla stvaraju različito, no vežu ih zajednička i neprocjenjiva iskustva, sklonost humanitarnom i društvenom radu, radost u stvaranju, a, čini mi se i jednaka ljubav kako ljepoti poznatih urbanih i kulturnih jezgr tako i prema skladnom i umirujućem okružju ruralnih, jedva dotaknutih cjelina.
Snježanu Đelmić inspiralo je bogatstvo skulptura koje se u Parizu kao rijetko gdje oslobađaju arhitektonskog okvira i imaju poseban značaj. Naglašena emotivna stanja, čista sloboda renesanse, prigušeni utjecaji antike, pažljivo oblikovane draperije – sve nam je to Snježana, i slikarica i kiparica, nastojala svojim kistom snažno prenijeti na platna kojima smo okruženi.
Ilvana Kadijević u tehnici suhog pastela komunicira osobnu slikarsku poetiku snažnih volumena i tamnih tonova, prikazujući najpoznatije pariške građevine. Prepoznajemo li ovdje izražajni tonalitet kolorizma i zlatne nijanse i tamnu tišinu noćne misli i umjetnika između odsanjanih predjela svijeta i vlastite nutrine?
Mirsada Masal, pak, zagrće pariške dane, prolaznike i vedute u plave, crvene i žute tonove, žustro hvatajući u sliku uzrujane trenutke prolazaka ispod mostova. Kompozicija je neotežana; s jedne strane zaustavlja u trenu, a s druge otvara prostor slobode raspjevanih boja.
Iz ovih djela naslućuje se odnos autorica prema vedutama i volumenima jednog od najpoznatijih europskih i svjetskih gradova – prema njegovim pojedinostima, uresima i senzacijama, ali i prema umirujućem krajoliku doma i Mediterana. Sve te kompozicije pripadaju, čini mi se, nepreglednom svijetu, a opet i svakoj južnjačkoj duši ponaosob koja u njima, možda, traži i korijen i motiv i prijeko potreban mir.
I tako, gledajući i ponirući, vidimo što uobičajeno ne vidimo i vidimo sebe u pojavama koje, zapravo, nismo mi. Otpuštamo okove odrastanja, zaboravljamo na brigu za egzistenciju, osjećamo slobodu.
Eto, na kraju, upućujem još jednom čestitke autoricama i domaćinu; počašćena, otvaram večerašnju izložbu na suštinskom mjestu svog odrastanja..neizostavnom momentu obrazovanja…tu gdje smo se od najranijeg djetinjstva imali prilike upoznavati s radošću i skladom glazbe i stvaranja i time u kasnijim godinama zauvijek bivali zaštićeni smislom života.