Pred brojnim auditorijem, u Kominu je predstavljena knjiga „dragi dnevniče“, autorice Silvije Krmić. Svoju prvu knjigu Silvija je napisala mješavinom zavičajnog i književnog jezika, onako kako govori kod kuće, a namjerno nema ni velikih početnih slova.
Dnevnik piše oduvijek, a, suočena s životnim poteškoćama, tražila je način da ironično i pomalo sarkastično prebrodi svakodnevnicu. U svemu je nalazila smisao, kako u kući, tako i izvan nje. Počela je objavljivati dnevnike na internetu, a ljudi koji su, kao i ona, na taj način bježali od svojih problema, čitali su ih i prepoznavali sebe u njenim riječima.
„Hvala što ste došli na moju promociju, prvu, ali nadam se i ne zadnju. Oduvijek pišem. U srednjoj školi imala sam sreću da je to prepoznala moja profesorica Ružica Markić i u tome me podržavala, te tako razvijala moju ljubav za lijepom riječju. Voljela bih da je ona i danas tu, ali vjerojatno nas gore s neba, sa svim nama dragim ljudima koji više nisu ovdje, vidi i čuva. Nekad sam plakala i pisala. Bila sam pjesnik tuge. Danas više ne želim tugu u svom životu, ne želim plakati. Želim se smijati. Ovaj način pisanja dnevnika upravo je pokušaj da se na ironičan i sarkastičan način narugam svemu ružnome što mene i vas prati kroz život.
Pisala sam na facebook-u i ljudi su me počeli pozdravljati sa „dragi dnevniče“ jer su prepoznavali sebe u mojim riječima, smijali se, bodrili me i divili se zapravo na koji način ja prezentiram svoje bolesti, bolnice, smrti, našu svakodnevicu. Bog mi je dao snagu, a obitelj podršku, roditelji u djetinstvu, danas suprug, sin i nevjesta. Ova knjiga poklon je mog sina i nevjeste za moj pedeseti rođendan. Znali su da to želim, ali da nikad nemam vremena. Ovako su me natjerali da ostvarim svoj san. Snova i želja imam još i oni su moj poticaj za budućnost.
Knjiga je namjerno pisana malim početnim slovima, osim riječi Bog, jer jedino je On velik. Ta mala slova naslijeđe su sms-ova u kojima ih najčešće nema. Pokleknula sam tom modernom, iako ne i pravilnom načinu pisanja. Knjiga je isto tako pisana zavičajnim govorom, jer to sam ja. Ne očekujem da ću dobiti Kiklopa za ovo, jer nema skandala, seksa niti ičega što bi privuklo masu, ali znam da će doprijeti do svačijeg srca jer je to moj život i vaš. Iste nas brige brinu, iste probleme imamo i na sličan, ako ne i isti način, vodimo svoje životne borbe.
Vi koji ste večeras pozvani, niste tu jer pripadate nekoj kvazi političkoj, društvenoj ili gospodarskoj eliti, tu ste jer su se nekad niti vašeg života isprepleli s mojima i ostali utkani u njemu zauvijek. Moja ste djeca, roditelji, moje bivše, sadašnje ili buduće kolege, moji prijatelji“, rekla je autorica.
Silvija Krmić, rođena Vlahović, u Kominu je od 8. prosinca 1965. godine. Osim školovanja u Pločama, Zagrebu i Zadru, te rijetkim trenucima odmora, nije napuštala svoj dom i selo. Učiteljica, kćer dvoje prosvjetnih djelatnika, danas je ponosna majka i supruga pomoraca. Zahvalila je roditeljima Dubravki i Smiljanu, na beskrajnom strpljenju, suprugu Helenu na podršci, te svome sinu koji je „naslijedio našu ljubav za znanjem i ima poseban senzibilitet“.
