U KORIZMENOM OTKUPLJENJU ISTIČE SE KRISTOV KRIŽ

U posljednje vrijeme se digla hajka na ministra znanosti i obrazovanja, može li biti ministar zato što je vjernik. A ja kažem, može upravo zato što je vjernik, jer pokazuje da ima zdrav razum. O Bože, kako si velik. Gledamo travku koja raste i u njoj maleni cvjet. Gledamo ružu koja miriše. Slušamo pjev ptica, gledamo galeba u letu. Oči nam plijene polja prepuna zrelih plodova u raznim bojama, kao plod znoja koje je natapalo zemlju-ploda žuljavih ruku. Gledamo plavo nebo posuto zvijezdama i razum nam kaže kako je sve to plod jednog velikog programera pred kim prigibamo koljena i sagibamo glave – pred Bogom našim. Crkva nas kroz ovo sveto korizmeno vrijeme potiče da o tome raspravljamo. Korizma je vrijeme posta, pokore, molitve. Vrijeme za velike dane našeg otkupljenja u kojem se na poseban način ističe Kristov Križ.
Svoj teški križ
zagrlio Krist,
da na njemu pribije Adamov grijeh
Krist
Bog velik
pravedan
i čist…
A puk je išo obijesno
uz silovit smijeh…
A odjednom je ledeni znoj
Kristovo čelo
oblio…
To Bog je boli vidio,
da je njegov trud
i trpljenje cijelo
za mnoge
uzalud…
Mi smo zato i došli, Gospode, jer ne želimo da to bude uzalud. Tu smo danas. Bili smo jučer, a bit ćemo i sutra.
U sredini smo korizme…sve bliže Kalvariji. Crkva nas okuplja oko Raspetoga… da pogledamo što smo učinili od pravednika… Griješni smo i On je zato na križu.. Imamo veliku obvezu – OBRATITI SE.
BIBLIJA DONOSI VIŠE OSMJEHA I SREĆE
O tome danas imamo najčitaniju stranicu Biblije. Biblija je najčitanija knjiga u povijesti čovječanstva, koja je izbačena iz obavezne školske literature. Ako su je oni izbacili iz škole, nemojte vi iz svojih domova. Imajte je, čitajte je i po njoj živite i bit će više osmjeha na licima i sreće u vašim životima.
Evanđelje o mladom sinu propalici kakvih je uvijek pun svijet, stranica nade i utjehe, stranica grješnika pokajnika, lutalica povratnika. Tu su riječi praštanja i Božjega milosrđa bez mjere. Isusa optužuju: Ovaj prima grješnike i jede s njima. Isus se ne brani već pooštrava optužnicu. On ne samo da ih prima, on ih traži. Takav Bog treba čovjeku. Očeve raširene ruke grle i praštaju. Grijeh je samoubilački eksploziv…rat.. Na Isusovu križu se izmirio Bog i čovjek. Otac svima pruža ruku i daje poljubac mira. Pravednici su ionako Božji ukućani. Pokajnici – povratnici njegovo su veselje. Na Nebu je veće veselje zbog obraćenog griješnika, nego zbog 99 pravednika. Čovjek je često veoma zao, a Bog uvijek beskrajno dobar. Čovjek se mijenja, Bog ne. Treba samo ustati i poći natrag u Očev dom… i reći..Oče sagriješih..nisam dostojan zvati se sinom tvojim. Ako ja više nisam sin, ti si još uvijek Otac. Nema tako zla djeteta da ga božanski Otac još ne ljubi. Nema tako prljavoga da ga neće zagrliti. Milosrđe čovjekovo maleno je kao njegovo srce, a Božje milosrđe beskrajno je kao Njegovo biće. Roditelji proliju najviše suza za najzločestijom djecom, jer ta su najviše nesretna… a najviše se vesele njihovom popravku, kao da su ih još jednom rodili. Zagrljaj i poljubac jedina je kazna sinu povratniku. Gospodin kažnjava ljubavlju i praštanjem. A on zadovoljan svojom kućom, pa zaboravio na Božju kuću. Pa ga u crkvi nema. Sretan u svojoj obitelji. Pa ga ne zanima župna zajednica. Kod kuće mu je pun stol, pa ga ne zanima Božji stol – oltar. Zar nije neuljudno doći prijatelju samo onda kad ti nešto treba. Ako nam je dobro, uz Boga će nam biti još bolje. Bog ni pred kim ne zatvara vrata. Tko ostane vani, sam je kriv. Pametan čovjek uči na tuđim greškama, a budala ne može ni na svojim. Uzrečica: „Što ćemo, takva su vremena, danas se tako živi“, neće nas opravdati. Kad dijete napravi neku štetu, reče mu majka: „Pogledaj što si učinio“. Te riječi nam danas upućuje majka crkva. Sunčeva zraka se neće uprljati obasjavajući baruštinu. Tako ni Gospodin dok grli sina povratnika. Nek te ta spoznaja urazumi i obraduje.
U NJEGOVU DOMU IMA MJESTA ZA SVE
U njegovu srcu, u njegovu domu, ima mjesta za sve, griješnici smo. Dosta je iskreno reći „Oče sagriješih“. Treba znati, htjeti… i reći.. te dvije riječi. Sveti Pavao nas opominje: „U ime Krista, molimo pomirite se s Bogom“. Bog nas zove u svoj zagrljaj, na pomirenje, na obraćenja. Grijeh je rat, ratno stanje s Bogom. Vidjeli smo što je grijeh učinio od rasipnog sina, gdje ga je taj put samovolje, prkosa, neposlušnosti, pijančevanja, nerada-lijenosti doveo – u društvo svinja. Treba prekinuti taj ludi rat u kojem sigurno gubimo. Bog pruža ruku pomirnicu. Sveta ispovijed je prigoda za to. S Bogom ili daleko od Boga – u grijehu – u društvu svinja.
Pljuska, bič
i novi pad..
O to je mojoj duši
najteži jad..
Jer da te jedanput samo
oborih
Ti bi se smilovao,
a ja bi plako,
pa lako.
Al ovako
strah me da se prelije čaša…
Al ovako
uvijek novi pad,
novi grijeh,
pljuska,
pljuvka,
smijeh,
Ranih te Kriste,
do kosti..
o zaboravi,
smiluj se,
oprosti…
Ova nam stranica Biblije govori o rasipnom sinu, ali još više o očevoj dobroti. Žao nam je oca, dobar kao kruh, a sin propalica. Daj meni moje, koje li drskosti, a što je tvoje, čime si zaslužio? I bježi od očeva nadzora u tuđinu. Tuđa zemlja tuga je golema. Ostajte ovdje. Sunce tuđega neba neće vas grijati ko što ovo grije. Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…
Ponižen, uvrijeđen poče razmišljati: „Što mi je sve ovo trebalo? Ustat ću i poći k ocu svomu i reći: „Sagriješih, oprosti“. Što pomislio, to i učinio. Ne zaboravi onu narodnu: Svugdje pođi, kući dođi. I zagrli ga otac i reče: „Iznesite i dajte mu haljinu, najljepšu“ To samo otac može. „I gozbu pripremite“. Glavno je da je sin opet u njegovoj kući, u njegovu zagrljaju. Njegovo veselje pokušava poremetiti stariji sin, kojem otac odgovara: „Sve moje, tvoje je. Treba se veseliti, jer tvoj brat bijaše izgubljen i nađe se. Zar je tvoje oko zlobno, što sam ja dobar?“ Sveci su se isticali u ljubavi prema Bogu, a ne prošnjom pred Bogom.
Don Petar Mikić