Stadoh u tišini. Misli naviru, a i pitanja slijede. Gospodine, zašto ovoliko dugo traje Veliki petak naroda mojega? Koliko će još potrajati? Što smo to zgriješili? Gledam ga i čitam odgovor u njegovu blagom pogledu koji dopire do srca. Pogledaj mene. A što sam ja zgriješio? Zastadoh, a On nastavi pitajući me: Želiš li uskrsnuti? Dakako, odgovorih! Eto, zato je potreban Križ. I nisam više imao pitanja. Ostadoh bez riječi i najradije bih šutio.
Kristova ljubav uvijek veća od ljudske zloće
Ako li ikad, onda bi danas volio da Ti, Kriste, progovoriš umjesto mene. Osjećam, u zraku lebdi glas koji dopire do srca: O svi vi stradalnici, patnici, nevoljnici, pogledajte i vidite ima li boli kao što je bol moja. Isuse, tko te ne poznaje, može te ne zavoljeti, ali tko te pozna, ništa ga od Tebe udaljiti ne može. Raspeti moj učitelju, spasitelju i prijatelju, gledam Te i ponizno – skrušeno velim: Kriv sam…
Kriv je Juda što te za bijedni novac izdade… i ništa mu nije pomoglo rekavši: Sagriješio sam izdavši krv pravednu, jer je nakon toga sam sebi presudio konopom, umjesto da traži oproštenje. Nije znao da je tvoja ljubav uvijek veća od ljudske zloće. Krive su židovske starješine koje su zavele narod… Kriv je za tvoju smrt kukavica Pilat. Iako je pred narodom oprao ruke, nije mogao oprati duše. Svi smo mi njima pomagali…
O, koliko je Juda ostavio za sobom braće i potomaka? Ali, mi to ne želimo biti i ne želimo da izdajice postanu naša djeca. Kada smo bili mali pjevušili smo: Gospodine, tvoji smo i ostat ćemo dok smo živi… No, brzo se ohladila naša ljubav. Tko bi se prisjetio kad smo te prvi put izdali?… A Ti s križa zavapi: Pogledaj, to sam ja učinio za tebe. A što ti činiš za mene? Žedan sam. Tvoje vjere, nade, ljubavi… Od 12 učenika, jedan me izdao, drugi zatajio – ostali pobjegoše. Osuđujemo kukavice i izdajice – danas osuđujemo sami sebe. Znam Kriste, birao si prvi i uzeo najteži križ. Naši su križevi maleni prema tvome, koji danas svijetli posebnim sjajem. Naši očevi griješiše poput Petra, ali te ni za živu glavu ne bi napustili… osvojio si ih svojom dobrotom. Nisu postojale na zemlji ruke koje su više dobra učinile, a sada su prikovane na križ. Nije nikada na ovoj zemlji kucalo svetije srce, a sada je probodeno. Nikad nisu postojale oči koje su ljude gledale s više topline i ljubavi, a sada ih je smrt zatvorila.
Božji put spasa vodi preko Kalvarije
Što je za mene križ – možda ukras na razgoljenim prsima, ili znak spasa, žrtve, ljubavi, otkupljenja i vječne sreće? Pšeničnom zrnu samo smrt omogućava plodnost… Zrno koje odbija smrt ostaje jalovo, sebično… Smrt je put u uskrsnuće, u život, plodnost. Kršćanstvo živi sadašnjost, mučnu i tešku. Ali je okrenuto budućnosti gdje će Gospod otrti svaku suzu s naših očiju. Božji put spasa vodi preko Kalvarije. Hvala Kriste što nam s križa dade majku, te nismo siročad. Gledam te Kriste u trnovoj kruni, a gomila bijesna te gazi. Kako ti je teško Kriste na Golgotskoj stazi. Pljuska, bič i novi pad. O, to je mojoj duši najteži jad. Jer, da te jedanput samo oborih, Ti bi se smilovao, a ja bih plako, pa lako, al ovako, strah me da se prelije čaša…al ovako uvijek novi pad, novi grijeh, pljuska, pljuvka, smijeh. Ranih te Kriste do kosti, o zaboravi, smiluj se, oprosti.
Zaista, ne znamo što učinismo…stoga oprosti. Svaki je od nas raspet na svom križu… i… znamo… s križa se silazi samo u grob… Jedni se s križa Bogu rugaju. Drugi se u Njega uzdaju, poput desnog razbojnika koji je zavrijedio čuti riječi spasenja. Stoga i mi u svojoj skrušenosti vapijemo: Isuse, za prošlost oprosti…za budućnost pomozi.
Don Petar Mikić