Ne bi znali cijeniti toplo proljetno sunce da nas prije toga nije stisla ledena duga zima. Čovjek ni svoje zdravlje ne bi znao cijeniti da ga nije patnja namučila. Isto tako, da bi doživjeli radost ponovnog sastanka, prethodno treba doživjeti tugu rastanka. Potrebno je ogladnjeti da bi nešto slatko pojeo, narodna je besjeda.
Poslije svega što se dogodilo s njihovim Učiteljem na Veliki Petak, apostoli doživljavaju neočekivanu, iznenadnu radost susreta s Uskrslim Gospodinom. Mislili su sve je propalo, a sad ih kao sunce nakon nevremena iza oblaka ogrijalo. I radost na njihovim licima bila je vidljiva, radost koju su širili gdje god su stigli, ali je za to trebalo još malo pričekati.
Vraćaju se apostoli u svoju Galileju i prihvatili se mreža, zaboravivši da im je Isus kazao da će od sada „ljude loviti“. Ta mi smo ribari, kakav lov na ljude, mislili oni. Lovili oni svu noć, ali uzalud. Mreže ostadoše prazne. Nije im se to dogodilo prvi put. Umorni, iscrpljeni, neraspoloženi, pomalo i ljuti, veslaju prema obali praznih mreža. Ima li išta, začuju glas koji im dovikuje s obale. Ništa, tužno odgovoriše. Bacite mreže s desne strane. Nije se lako nakon cijelo noćne muke praznih mreža vratiti na obalu. I poslušaše bacivši mreže. Reklo bi se pun pogodak, jer mreže su pune ribe. Tako bude kad se sluša Isusa. Dovoljno ti je jasno rečeno. S Isusom i na Kalvariju, koja je preduvjet Uskrsnuća.
Lijepe riječi i loše navike
S desne strane, na desnu nogu, znači naoposum – ispravno, a to postižeš slušajući Isusa. S lijeve strane, na lijevu nogu, znači naopako. Na kojoj smo mi nozi? Lako je druge „oprati“, drugima savjete dijeliti. Pamet u glavu i drži se Boga. Jer, ako ga za života nisi imao za prijatelja, kako ćeš mu pogledati u oči u onaj odlučujući čas. Puni smo lijepih riječi – obećanja, ali se vrlo brzo vraćamo starim lošim navikama koje nas čine nesretnima i nezadovoljnima.
Kršćanine brate, ako nisi Bogu dao prvo mjesto u svom životu, sve ti je uzalud. Čeka nas Isus svake nedjelje tu na oltaru. I pruža nam sama sebe. Što je šaka riba u usporedbi s ovim darom? Upitaj se prepoznaješ li tog prijatelja koji ti stalno šapće: Baci na desnu stranu, kreni desno, stani na desnu nogu, kreni naoposum…
Idemo ribariti. Reklo bi se idemo raditi ono što znamo raditi. A ti? Možda bi tamo gdje ti nije mjesto. Isus apostolima namjenjuje drugu zadaću – pasti i čuvati Kristovo stado. Učitelja treba uvijek slijediti. Sin od oca može naslijediti veliko imanje, ali nitko ne može bez osobnog zauzimanja naslijediti dobar kršćanski život. Možeš naslijediti knjigu i čitavu biblioteku, ali znanje iz knjiga, bez osobnog truda, ne. Potrebna nam je Božja pomoć koja dolazi nakon naše ljubavi iskazane prema Njemu.
Petrova ljubav nadmašuje njegove slabosti
Isus tri puta pita Petra: Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Da, Gospodine, ti znaš da te volim. On i tebe pita: Voliš li me više od bilo čega i od bilo koga? I čeka tvoj odgovor, odgovor životom, ne riječima. I odabra Isus Petra za svoga nasljednika. Zašto baš njega, pitamo se. On nije bio najstariji među apostolima (Jakov stariji). Nije bio najučeniji (Matej je bio službenik), ni najbogatiji, ni najspretniji. Malo je hvalisav – ako treba i umrijeti s tobom, ali te neću zatajiti. I posta kukavica – zanijekao je Isusa. Zar je on stijena na kojoj će Isus sagraditi svoju crkvu? On je ipak najviše volio Isusa i ta ljubav nadmašuje njegove slabost. Ljubav će ga učiniti tako jakim da će i život dati za Isusa.
Koliko ga ti ljubiš i što si spreman za Njega učiniti? O tome ovisi tvoja sudbina – vječnost, a i vremenita sreća. Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime? Slijedio je samo jedan ispravan odgovor: Treba se većma pokoravati Bogu nego ljudima. Uskrsnuće Isusovo bila je raskrsnica u njihovom životu. Tek nakon tog dana oni su spremni za svaku njegovu riječ dati svoj život.
Učenici malo shvaćaju, još manje prihvaćaju – oni od Isusa očekuju visoki životni standard, visoke položaje u njegovom kraljevstvu, a Isus na križu. No, ništa nije izgubljeno, osim njihove lažne – lude nade. Nakon Uskrsnuća postali su drugi ljudi, nema više straha ni od koga ni od čega. Patnje i progone smatraju odlikovanjima. I veselo i neustrašivo krenuše u širenje Božje riječi. Treba mijenjati svijet, a da bi to mogli, morali su se sami promijeniti. Jesmo li mi spremni trpjeti za Njegovo ime i biti veseli da trpimo? Možda nam treba popravni ispit.
Don Petar Mikić