– nekoliko kratkih fragmenata –
Pred koncem je godina 1943. Rat tutnji Europom. U malom bosanskom mjestu Jajcu u pripravi su veliki događaji. Sprema se II. zasjedanje AVNOJ-a. (za mlađe i neupućene: Antifašističko vijeće narodnog oslobođernja Jugoslavije).
- studenog, dan prije svečane plenarne sjednice, dok jedni ukrašavaju dvoranu, slovenska delegacija zasjeda. Već su dobrano zagazili u noć. O svemu su se dogovorili. U njihovo ime govorit će predsjednik Oslobodilne fronte Slovenije Josip Vidmar, nepartijac. Tada se za riječ javlja drug Lubej, član Komunističke partije i član najvišeg tijela Oslobodilne fronte.
– Drugovi – govori polako kako bi svojim riječima dao što veći značaj. – Predlažem da drug Vidmar sutra na plenarnoj sjednici predloži da se druga Tita, za sve ono što je učinio za naš pokret i za nadolazeću pobjedu, proglasi maršalom Jugoslavije -.
Htio je govoriti još, ali zaglušujući pljesak prekinuo je njegove riječi. Predsjedavajući nije ni pitao tko je za. Samo je napomenuo da ovo o čemu su se dogovorili mora ostati najveća tajna. Tako je bilo i sutra, do izlaska druga Vidmara za govornicu na samom završetku. Sve drugo je povijest sama.
Među mnoštvom koje se u novim engleskim uniformama natiskalo na galeriju i svojim skandiranjem vrhovnom komandantu, Narodnoslobodilačkoj vojski i napose Komunističkoj partiji davalo ton samom zasjedanju, bilo je i onih koji su upravo tu u Jajcu uspješno pohađali podoficirsku školu i za to prije par dana dobili svjedodžbe koje je vlastoručno potpisao sam drug Tito. Ispod njihova imena i prezimena i kratkog teksta o položenu ispitu bio je i potpis: Vrhovni komandant NOV i POJ (Narodno oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije Josip Broz Tito, maršal Jugoslavije. Danas, nakon toliko godina i svega što smo u međuvremenu prošli, možemo se domisliti da je maršal Jugoslavije, pokred toliko svojih „kvaliteta i odlika“, imao i parapsihološke sposobnosti predvidjeti da će drug Lubej predložiti Slovencima, da Josip Vidmar kasniji akademik i predsjednik Slovenske akademije znanosti i umjetnosti upravo tu u Jajcu na II. zasjedanju AVNOJ-a za nekoliko dana predloži da se njega, vrhovnog komandanta proglasi maršalom. Jer, drug Lubej je dan ranije svojim tovarišima Slovencima nuzgredno primjetio da mu je ta ideja sinula upravo maloprije, dok je išao na sastanak i da o tome nije pričao s nikim. Josipu Brozu, bez tih posebnih sposobnosti, ne bi ni palo napamet da se potpisuje s maršal Jugoslavije i to prije nego li je prijedlog na plenumu pao i prije nego je aklamacijom usvojen.
Kad je Josip Broz Tito rođen? Ne zna se pouzdano. Naime, mi danas znamo – no nije znao sam Tito! U više je navrata, pisano ili usmeno navodio više nadnevaka svoga rođenja, i to ne samo dana i mjeseca, već počesto ni za godinu nije bio siguran, a naveo ih je ukupno 15. Kao Josip Broz, Josef Broz, Josip Brozović, Georgijević, ing. Slavko Babić, Valter i Tito, da nabrojimo najčešća imena i prezimena kojima se služio, davao je različite dane i mjesece, pa i godine, od 7. svibnja 1892. pa sve do 25. svibnja sljedeće godine. No, nekako se ustalio nadnevak 25. svibnja 1892. godine koji je nama starijima poznat još i kao Dan mladosti. Međutim, kako je u knjizi Stanje duša u RMŽ Tuhelj za selo Kumrovec koje je ovoj župi pripadalo, bilo upisano da je rođen 7. svibnja, to je netko revan došao u Tuhelj te je u navedenoj knjizi „premrčio“ brojku 7 i upisao 25. Ali, bio je malčice prebrz. Naime, u ono vrijeme nije se na krštenje čekalo koji mjesec kao što se to čini danas, već su se djeca krstila odmah po rođenju. Dan, dva najkasnije. Smrtnost djece je bila velika i dijete je moglo umrijeti nekršteno. I tako su malog Jožeka odnijeli u crkvu i krstili samo dan nakon što je rođen, dakle, 8. svibnja. Prerevni krivotvoritelji nisu o toj činjenici vodili računa i na taj su način stvorili još jedan fenomen tako svojstven velikim povijesnim ličnostima. Josip Broz Tito je službeno rođen 25. svibnja 1892. godine, a kršten je 8. istog mjeseca i iste godine i to isto tako po istoj službenoj knjizi koja se zove Stanje duša Rimokatoličke župe Tuhelj za mjesto Kumrovec.
Drug Tito nije za svoj rad primao plaću. Ona mu zapravo nije ni bila potrebna, on nije stjecao nikakakve prihode, a darovi koje je tijekom svoje karijere kao predsjednik vlade, predsjednik države, predsjednik predsjedništva, predsjednik SKJ, bez ograničenja trajanja mandata, maršal Jugoslavije, vrhovni komandant JNA i predsjednik svega ostaloga koje nabrajanje ne bi ni stalo ni do konca ovog teksta. Umro je, dakle, kao potpuni siromašak. U grob u „Kući cvijeća“ nije ponio ništa, uostalom kao što i mi živi ništa nećemo ponijeti, i svojim potomcima nije ostavio ništa.
A je li baš tako? Od njegove smrti pa do danas nisam sreo nikoga tko tako nije mislio ili ne misli tako još. No, je li to baš istina?
Idemo, dakle redom. 30. lipnja 1963. godine Savezna skupština, preciznije Savezno vijeće donosi odluku AS br. 9/1 koju potpisuje predsjednik Skupštine Edvard Kardelj i u kojoj stavak drugi ukratko glasi:
„Predsedniku Republike pripada stalna naknada za vršenje funkcije u iznosu od 400.000 dinara mesečno, kao i naknada za pokriće troškova reprezentacije u iznosu koji se utvrđuje saveznim budžetom. Ova naknada primenjivaće se od 1. jula 1963. godine“.
U ovoj, inače kratkoj odluci u sljedećem stavku se navodi:
„Na ove naknade ne plaćaju se doprinosi, porezi i druge dažbine“.
Dakle, Savezna skupština SFRJ kao najviše zakonodavno tijelo bivše države običnom odlukom derogira važeći zakon.
Dvije godine kasnije opet mu je povećana plaća na 550.000 dinara, ovaj put odlukom Administrativne komisije Saveznog vijeća Skupštine SFRJ i to retroaktivno od 1. siječnja 1965. godine, a odluka je donesena 3. travnja iste godine.
U sljedeće dvije godine plaća je porasla do 800.000 dinara i nije se mijenjala.
Ovim ćemo prestati pratiti buduća povećanja, osim što ćemo se nakratko vratiti u 1963. u kojoj je od Saveznog sekretarijata za odbranu primao kao vrhovni komandant 200.000 dinara mjesečno.
I na kraju, za sina Aleksandra, dok je on imao na to pravo, kao i na dvoje djece sina Žarka primao je dječji doplatak bez ikakvog rješenja nadležnog tijela, a jedno vrijeme doplatak mu je isplaćivan iz fonda Kabineta Republike.
Piše: Neven Vicić
