Kada čujemo da negdje stiže neka poznata osoba – propovjednik, govornik, potrudimo se da prisustvujemo njegovu izlaganju. Ima ljudi koji posjeduju dar govora, pa im riječi teku kao med. Rado bi ih slušali.
Isusa su slušali satima, i danima, jer još nitko nije govorio poput njega. Slušajući ga zaboraviše na vrijeme i na hranu. O kako bi ga danas mi rado slušali. Tu je, tu je njegova riječ u svetoj knjizi. Poruke su jasne premda mu glasa ne čujemo.
Ipak, kad bi nam Isus govorio, ova bi crkva bila premalena da primi sve one koji bi ga željeli čuti, sretni od same pomisli da je on tu. I rado bi ga ugostili u svome domu.
Upitajmo se kakova je naša vjera. Zar pismo drage osobe ne čuvamo i po nekoliko puta čitamo. Poruku nam njegovu prenosi svećenik, a ugostiti ga možemo u svom srcu preko svete pričesti. Zar unuka svojoj baki, koja nije išla u školu, ne čita sinovljevo pismo koje joj je uputio iz daljine, stalno govoreći: pročitaj još jednom, pročitaj još jednom, jer to je pismo njena dragog sina. Prisjetismo se kako postupaju zaljubljene osobe?
Suze pokajnice – znak dubokog obraćenja
Isus ne bi promjenio ništa od svojih riječi. Ne bi hvalio griješnike, a ni pravednika osudio.
Farizej neki pozva Isusa da bi blagovao s njime. Žena neka poznata grešnica u gradu to doznala pa dođe ponjevši alabastrenu posudicu pomasti. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirati, cjelivala i mazala pomašću. Farizej to nije odobravao. Isus mu tada održi prodiku za sve njegove propuste kao domaćina, ženi reče: „Oprošteni su ti grijesi“. Sustolnici počeli među sobom govoriti: “Tko je ovaj da i grijehe oprašta?“ A on reče ženi: „Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!“ To nam svjedoči evanđelist Luka.
Suze žena pokajnice su znak njena dubokog obraćenja. Ako je javno griješila, evo se sada javno kaje. Bog nas ne prezire, ne odbacuje, nego kad vidi da nam je žao i da smo spremni unaprijed se čuvati zla-spremno nam oprašta i zaboravlja.
Susjed nam neće oprostiti neke pogreške, pa bili mi prema njemu ne znam kako dobri. Neke pogreške neće nam ni roditelji zaboraviti. Međutim, nema grijeha koji Bog neće oprostiti, ako nam je žao što smo ga počinili – s odlukom popravka.
Ma nije najnesretnije griješiti. To se može svakome dogoditi. Najnesretnije je ne priznati pogrešku i ne htjeti je popraviti. Pasti u kaljužu može svako. Tko se ne može dići ubraja se među jadnika. Još kao djecu su nas učili: Kad paneš, brzo se digni, otresi prašinu da te ne vide. Posrtaj je znak slabosti, koju si skrio brzim ustajanjem.
Često se moglo čuti kako su naši stari znali reći: ako sam grešnik, nisam odmetnik. Griješili su u svojoj slabosti, ali se vjere odricali nisu. Pogriješiti može svatko, ali u kajanju i popravljanju čovjek postaje velik.
Kršćani nisu bezgrešni ljudi
Svi mi griješimo, tko više, tko manje. Zato na početku sv. mise molimo: „Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama braćo“. To znači: priznajem Bogu i vama da sam sagriješio mislima, riječima, djelom i propustom. Priznajem i kajem se „Kršćani nisu bili, a nisu ni danas neka bezgrešna skupina, nego su to ljudi koji se žele iz dana u dan popravljati i ispravljati svoje grijehe i pogreške.
Poslije pokajanja, Isus je onu ženu smatrao boljom od onih koji su je osuđivali.
Upamti za svagda. Na ispovijedi se nemoj hvaliti i nemoj tuđe grijehe ispovijedati. Najprije izvadi brvno iz oka svojega, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svojega. Mi drugima želimo zdravlje, ali se najprije brinemo za svoje.
Bog jednom reče, pripovijeda perzijska priča, svom najboljem anđelu: Hajde na zemlju među ljude, pa mi donesi najljepše što tamo nađeš. Anđeo sleti i donese:
Kap krvi palog junaka na bojištu.
Suzu s oka rasplakanog siročeta.
Suzu s oka raskajana grešnika.
To je, reče Bog, najljepše što zemlja može dati. Tako veli priča, a isto kaže i Isus u susretu s grešnicom u farizejevoj kući.
Izmirenje s Bogom – susret dviju ljubavi
Oholost koja redovito prezire druge vodi u pakao, a poniznost- kajanje, u raj.
Zavist izjeda čovjeka zbog tuđe sreće.
Lijenost zaustavlja plugove, urede, tvornice.
Škrtost zatvara vrata i prozore-zatvara i čovječje srce pred svima.
Neumjerenost u jelu i piću navodi čovjeka da misli samo na svoja usta. Ne možeš se veseliti dok tvoj susjed suze roni.
Ljubav je jedina stvar na svijetu koja raste kada se dijeli, Božja dobrota je uvijek veća od ljudske slabosti.
Izmirenje s Bogom je najveći događaj jer se tu sreću dvije ljubavi- čovjekova koja okajava grijehe i Božja koja velikodušno oprašta. Gospodin oprašta, ali ne daje dopuštenje da griješimo. S grijehom se ne smijemo miriti. Treba ga trijebiti. On je kao korov. Naši su grijesi kao naši nokti-režemo ih, a oni opet rastu. Režemo nokte, a ne prste. Osudi grijeh, a ljubi griješnika. Ne sudite i nećete biti suđeni. Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se.
Nitko nije toliko zao da ne bi mogao postati svetac. I nitko nije tako svet, da ne bi mogao postati proklet. Ljudi se obračaju ljubavlju i dobrotom, a ne mržnjom i batinom.