Iako su hrvatski sudovi jasni u svojim presudama, kako je pozdrav „Za dom spremni“, stari hrvatski pozdrav, u Hrvatskoj i dalje neke snage, nepravedno, ovome starome hrvatskom pozdravu pokušavaju pridodati negativnu konotaciju. Što su generacije prije Drugog svjetskog rata mislile time, kada su uzvikivale ovaj pozdrav? Što je taj pozdrav značio jednom Nikoli knezu Zrinskom, a što je značio Josipu banu Jelačiću?
Kao i svakog Hrvata, od malena su nas učili u školi, kako je pozdrav „Za dom spremni! “fašistički. Svašta su nas učili u tim školama i takvim vremenima. No, na svu sreću. Hrvate odgajaju i uče i njihovi roditelji, bake, djedovi, ulica, prijatelji. . . i Crkva!
E tako su mene u školi učili, da su se samo ustaše pozdravljale tim pozdravom. Kad čujem da netko uzvikne „Za dom spremni! “, neka znam kako se radi o nekome, tko doziva zla, koja su činile ustaše. Tako i danas uče djecu u školi. Mediji, koji mrze, sve što ima veze s Hrvatskom, isto to propagiraju.
Ali, . . . uvijek postoji ono no, . . .
Meni, nikada nije bilo jasno zbog čega bi taj pozdrav bio zao? Kada rasčlanim te riječi, vidim da se tu poziva na obranu doma. Svoga vlastitog, jer dom nije tuđi, nego moj. Ako je tuđi, onda nije dom. Je li to zbog toga da bi se Hrvatima reklo, kako ne mogu imati pravo na dom? Ne znam, ali mi tako sliči. U tim mojim razmišljanjima i opiranjima, kako je taj pozdrav loš, naletio sam na mnoge podatke, koji su me uvjerili, kako nema opravdanosti nekome zabranjivati da brani svoj dom!
Kada su Hrvati prestali biti barbari i prihvatili kršćanstvo u sedmom stoljeću, oni su to vrlo ozbiljno shvatili. Toliko su Hrvati ozbiljno shvatili svoje kršćanstvo, da su papi Agatonu obećali: da nikada neće voditi osvajačke ratove, nego će se samo uvijek braniti. Neki to znaju, a oni koji to prvi put čuju, neka dobro zapamte. Time bi Hrvati, zapravo, trebali biti uzor „uljuđenoj“ Evropi, čiji narodi vole tuđe teritorije. Kao što se može pretjerati u kreposti, tako su i neki Hrvati počeli pretjerivati, pa su to nenapadanje shvatili, kao alibi za predaju. U biti, tako su oni, koji vole Hrvatski teritorij, proglašavali svojim, uvjerili dio Hrvata, kako je obrana vlastitog doma, zla i naopaka stvar.
Ne treba biti pretjerano pametan, nego je dovoljno uzeti kartu Hrvatske i vidjeti njen oblik, pa da bude jasno:kako se Hrvati kroz stoljeća, sve više uvlače u sebe i povlače se pred nasilnicima, koji im žele oglođati meso do kosti.
To obećanje papi Agatonu je postalo dio našeg identiteta. To je toliko prisutno i snažno, da nikada nisam sreo nekog Hrvata, koji ima pretenzije prema talijanskoj obali, dok sam jako dobro upoznat, kako ima Talijana, koji sanjaju da je Dalmacija njihova. Isto vrijedi, gdje god se čovjek okrene. Nikada nisam sreo nekog Hrvata, koji bi imao i najmanju misao, da bi išao osvajati i uzimati neki dio Mađarske, dok Mađara, koji bi uzimali Slavoniju i Baranju, ima koliko te volja. Naravno, , Hrvati se moraju svim silama truditi da bi dokazali da je njihovo more, na koje Slovenci tvrde da polažu pravo na taj teritorij. Nema veze, što nigdje ne postoji(makar ja nisam čuo), da netko ima kopno, ali da je more uz to kopno tuđe? !
Također ne poznam, niti jednog Hrvata, koji tvrdi, kako postoje Hrvatske zemlje istočno od Dunava, pa da bi tvrdio Srbima, koji tamo obitavaju, kako su oni, zapravo, Hrvati pravoslavne vjere. S druge strane, poznato je jako puno Srba, koji i danas sanjaju o Velikoj Srbiji i granicama:Virovitica, Karlovac, Karlobag. . . Neki Srbi u Srbiji idu tako daleko, da Hrvatima uzimaju, čak i pravo na nacionalnost, pa tvrde, kako su Hrvati, zapravo, Srbi, koji su katolici. Ne znam, kako vama, ali meni to sliči na naglašeni šovinizam.
Eto, ti takvi „krvožedni“Hrvati žele, uvijek samo svoje. Ne maštaju o tuđem i za razliku od drugih naroda, nisu vezani uz riječi, kao što su „otadžbina“, nego uz riječi, kao što su „dom“. To konkretno znači, da su Hrvati vezani uz prostor, na kojem obitavaju. I, što je najbolje, za taj dom, koji je njihov dom, spremni su i umrijeti.
Riječi imaju snagu. Tako svaka izgovorena riječ, na različite načine djeluje na nas. Ako čujete riječ rat, tada se nešto u vašem tijelu pobuni i kompletno se ispunite osjećajem, koji izaziva ta riječ. S druge strane, riječ mir će vas ispuniti mirom i tako ćete se osjećati. Kada čujete riječ mržnja, tada će se sve pobuniti u vama, no kada čujete riječ ljubav, ispunit će vas lijepi osjećaji. Zašto ovo pišem?
Pa, eto, postoje ljudi, kao što su Hrvati, koji su spremni svoj dom braniti. Naravno, oni kijima smeta otpor i koji vole zauzeti tuđe, će svim silama se truditi, da nitko ne izgovara, kako je spreman braniti svoj dom. Jer riječi imaju snagu. Ako Hrvati govore, kako su spremni braniti svoj dom, to će postajati dio njihovog identiteta. Postat će dio njih. Tada je teško napasti nekoga tko je spreman umrijeti za svoje. Taktika, koju koriste ti i takvi je da Hrvatima ogade i sami spomen na obranu. Kada navale, nema nikoga tko bi se branio, jer su kroz obrazovne programe i medije uvjerili Hrvate, kako je onaj, koji se brani, zapravo, zločinac.
Naravno, takvi će vam, odmah, kada vi kažete da ste spremni braniti svoj dom, svoju obitelj, svoje susjede, prijatelje, braću, sestre. . . reći kako ste ustaša. I tu je kraj raspravi. Jer, eto, ustaše su koristile taj izraz. Ovdje se, uopće, ne bi bavio ustašama i partizanima, nego sanjam dan, da jednom povjesničari naprave bilancu svih žrtava i da se poklonimo svim žrtvama. Žrtva je žrtva. Svakako je pogrešno da nečija žrtva vrijedi više negu tuđa, ili da se nečija žrtva veliča, a neka druga ismijava. Treba stati na zemlju i priznati, kako su Hrvati postojali i prije, a i poslije Drugog svjetskog rata. A i tada su postojali Hrvati. Tada su se za dobroćudnu i priprostu Hrvatsku dušu otimali dva đavla. Svaki sa svoje strane je htio posvađati i uništiti hrvatski narod i unijeti sjeme razdora, koje i danas traje.
Sjećam se, koliko je povika bilo, kada je Hrvatska na svoju zastavu stavila svoj povijesni grb. Tada je bilo puno onih, koji su tvrdili, kako je to ustaški grb. Čuj to, hrvatski grb, pa da je ustaški! ? Isto tako se sijećam, kada se uvodila kuna kao valuta plaćanja, kako je to ustaška novčanica? ! Svi znamo, kako niti hrvatski grb, a niti kuna, kao sredstvo plaćanja, nije izmišljotina ustaša, nego se radi o povijesnim dijelovima hrvatskog nacionalnog identiteta. Možda je došlo vrijeme, da se jednom nadasve plemenitog pozdrava, kao što je: „Za Dom“ skine etiketa zla. Nisu ustaše izmislile taj pozdrav, nego su ga samo uzeli iz bogate hrvatske povijesti. Isto, kao što su za vrijeme Drugog svjetskog rata kruh jeli i partizani i ustaše. tako da ga mi i danas jedemo.
Hrvatska wikipedia donosi slijedeće:
Godine 1566. Nikola Šubić Zrinski brani Siget od najezde daleko brojnijih Turaka. Nakon dugotrajnih borbi i dugačke opsade, umjesto da se predaju, krenuli su u posljednji juriš i zadali Turcima ogromne gubitke. Nikola Šubić Zrinski uzviknuo je: „Za dom, sad u boj! “
Nekih 250 do 300 godina kasnije, ban Josip Jelačić , koristi sličan pozdrav za motivaciju vojnika i naroda. Kada bi išli u bitku, ban bi uzviknuo „Za dom! “, a vojska bi odgovarala „Spremni umrijeti! “
Opera Nikola Šubić Zrinski sadrži u sebi domoljubnu pjesmu: U boj, u boj, u kojoj je poklič „Za dom! “
Osobno smatram, kako bi u Hrvatskoj trebalo zakonski zabraniti korištenje oblika petokrake zvijezde, u bilo kojoj boji, jer je to sotonistički simbol. Nikada, niti jednoj naciji ta i takva zvijezda nije donijela dobro. Nositelji sotonina znaka su jako dobro povezani i umreženi, pa čim netko spomene „Za dom! “, spremni su podnositi nekakve prijave nadležnim službama. Na svu sreću, u Hrvatskoj pozdrav „Za dom spremni“nije zabranjen. To dokazuju oslobađajuće presude nedležnih sudova, koji su pozdrav obrazložili povijesnim hrvatskim pozdravom.
Eto, drugi put, kada čujete da vas je netko pozdravio s riječima „Za dom“ budite mu u stanju odgovoriti „Spremni“, jer to znači da se jako dobro sjećate obećanja svojih slavnih i ponosnih djedova danih papi Agatonu, a time i sve ono što nosi taj pozdrav u svome izvornome obliku. Naravno, to će neprijateljima Hrvatske i te kako smetati, ali Hrvati se trebaju time ponositi.
Piše: Dr. Filip Šalinović