Prvi put nakon dugih četrdeset godina, školsko zvono nije pozvalo nastavnika Fizike i Tehničkog odgoja Stjepana Rezića u učionicu, među učenike. Ovaj vrijedni i samozatajni nastavnik iz Rogotina otišao je u zasluženu mirovinu, nakon što je podučavao četrdeset generacija učenika, a za cijelo to vrijeme nije bio na bolovanju niti jednog dana!
Rezić je rođen 1951. godine, a u Splitu je 1974. završio Pedagošku akademiju – Fizika-tehnička kultura. Prije toga, pohađao je Osnovnu školu „Vladimir Nazor“ u svome Rogotinu i u Pločama, gdje je završio i Gimnaziju, u kojoj je, nakon završetka studiranja u Splitu, ostvario i prvo radno iskustvo u trajanju od dvije godine. U Pločama je predavao Tehnički odgoj, Fiziku i Nacrtnu geometriju. Nakon toga, put ga je odveo u Metković, u kojem ga se i danas bivši učenici i kolege rado sjećaju. Predavao je godinu dana u Osnovnoj školi „Stjepan Radić“, a onda još šest godina u OŠ „Don Mihovil Pavlinović“. Ostatak radnog staža odradio je u Pločama, a zadnje četiri godine dio norme u OŠ „Gradac“, pa se može reći da je „pokrio“ dolinu Neretve i dio Makarskoga primorja. Bio je mentor đacima koji su na županijskim i državnim natjecanjima ostvarivali uspjehe. Jednom riječju, bio je potpuno predan poslu kojega je volio, pa mu nije bilo teško svoje znanje prenositi na učenike.
„Bio je to zanimljiv posao, teško bih ga inače mogao obavljati toliko godina. Naravno, kao i u svakom drugom poslu, bilo je trenutaka koje bih najradije izbjegao, ali najvažnije je da sam ga potpuno predano i odgovorno radio, da ga nikada nisam „nosio“ kući, kao što nikada nisam dozvolio da kućne obveze ili eventualni problemi utječu na kvalitetu nastave. Takve stvari uvijek sam znao odvojiti i mislim da je to ključ uspjeha u obavljanju bilo koje djelatnosti. Posebno mi je drago da nikada nisam imao problema s učenicima. Nastojao sam s njima biti prijatelj tijekom i nakon završetka njihovog osnovnog školovanja“, kaže svježe umirovljeni nastavnik Rezić.
Kada ga pitamo, kako je moguće da je tijekom četiri desetljeća uredno i bez zakašnjenja odradio doslovno svaki školski sat, tvrdi: „Nije da me nije boljelo, ali, srećom, sa zdravljem nisam imao većih problema. One lakše bolesti „rješavao“ sam vikendom. Nastojao sam da me u poslu vodi odgovornost i poštovanje, kako prema mojim učenicima tako i prema radu i radnom mjestu. Na školski sat uvijek sam se trudio doći veseo i raspoložen, te svoje raspoloženje prenijeti na učenike i napraviti poticajnu atmosferu za učenje“. Na njegovu mirnoću i smirenost utjecao je još jedna činjenica gotovo ravna onoj da je radni vijek završio bez dana bolovanja. Naime, Stjepan Rezić nikada nije imao, niti želi imati mobitel! „To mu je, kaže, pomoglo da stres drži pod kontrolom, a svoje obveze ionako je ispunjavao na vrijeme. „Mobitel i suvremena tehnika lijepe su i korisne stvari, ali imaju i onu drugu stranu. Više volim komunikaciju „face to face“ nego preko „facebooka“, objašnjava Rezić.
Kaže kako ne zna kako će mu biti u mirovini, jer mu je ovo prvi put. Jako ga veseli što će se sada moći posvetiti svojoj staroj ljubavi, brodo maketarstvu, a i barka će češće biti u upotrebi, jer voli udičarenje. Ipak, najviše vremena provodit će sa svojim unucima.