Srceparajuće zvuče apeli gospodina Ante Eraka za svehrvatskom pomirbom, za koju će kriterije odrediti tko drugi nego on. Nakon čitanja komunističke literature, kojoj u Pločama vjeruje samo još pokoji ocvali KOS-ovac i nesretnik koji će ostatak života morati proživjeti u zemlji po imenu Hrvatska. Umjesto da kao skromni prilog pomirbi (nema je bez pravde) pokuša odgovoriti zašto nikad nitko nije odgovarao za tisuće partizanskih zločina, kad već tako revno opisuje zločine druge strane, on se pokušava obračunavati sa mnom. A lijepo sam mu napisao da njegov problem nisam ja, nego istina. Zbog istine ćemo mu opet dati jednu besplatnu lekciju iz povijesti Rogotina, u svezi s njegovim zadnjim uratkom, i podsjetit ćemo ga na njegovu sramotnu ulogu u još sramotnijim događajima iz nedavne povijesti Ploča.
Gospodin je Erak, kako sam ističe, bio sluga komunističkoga režima, a ja ću nadodati – punih 17 godina, kroz Izvršno Vijeće Općine Ploče i miliciju (prvi čovjek). Sad ekonomski nije ovisan, može pisati što hoće, a i nema više potrebe biti član Partije. Da bi mu bilo lakše, piše kako smo „svi mi bili sluge komunističkog režima“. Mentalnomu sklopu formiranomu u vrijeme pisanja „spiskova za eliminisanje lica u Pločama“ ostat će vječno nedokučivo kako su i tada postojali ljudi koji su imali svoje stajalište i životne vrijednosti i nije ih se moglo kupiti nikakvim poslom ili privilegijama.
Revni komunistički sustav, kojemu je gosp. Erak za dobru plaću i siguran posao vjerno služio, tjednima je u stanicu milicije privodio desetke rogotinskih mladića koji su „prodavnicu“ Bregava preimenovali u „prodavaonicu“. Ti su mladići danima, po stotine puta, pisali riječ „prodavaonica“ ne bi li čuvari Jugoslavije među njima pronašli ustaše. Rogotin je svjedočio opsadnomu stanju i privođenju svojih mladića i kad je na asfaltu osvanuo hrvatski grb. Milicioneri iz Ploča redovito su na Klancu čekali završetak ponoćke, kako bi provjerili tko je bio na misi. Ovakvih primjera mogao bih nabrojiti bezbroj. Vjerni sluga komunizma Ante Erak o ovom, naravno, ništa nije znao. Ne piše u komunističkoj literaturi.
Ali znaju ljudi iz Rogotina i prenose s generacije na generaciju. Ne treba im nitko tumačiti ni što se u Rogotinu događalo u Drugom svjetskom ratu, osobito ne iz Beograda, na što se gosp. Erak poziva kad piše o smrti rogotinskoga partizana Ante Rončevića. Nevjerojatna je mentalna ovisnost pločanskih komunista o beogradskoj čaršiji, ne mogu oni protiv sebe. Kao da se na Sutjesci nije dogodila dovoljno velika nesreća, pa je krivotvorinama i lažima treba uvećavati. Ante Rončević nije poginuo na Sutjesci, to ljudi u Rogotinu dobro znaju. Ubili su ga partizani. U Plini. Nakon što je rekao: „Ljudi, mi smo prevareni“. Te njegove proročke riječi, na žalost, potvrdili su kasniji krvavi događaji i masakri nad hrvatskim narodom.
Jedan od većih krvnika Hrvata bio je komunistički zločinac Edvard Kardelj. Da bismo to pojasnili, poslužit ćemo se izvorom koji gosp. Erak najbolje razumije: (Izvještaj Kardelja Titu 2. kolovoza 1941. Izvori za Istoriju SKJ. Dokumenti Centralnih snaga KPJ. NOR i revolucija, Beograd 1989.) „Partija se nije na vrijeme organizacijski pripremila. Nema smisla poricati – naši su na terenu skoro u većini slučajeva izgubili glavu. Oslobodilački pokret u Hrvatskoj, što se Hrvata tiče, još je jako slab. Činjenica je, dakle, da je Hrvatska danas za nas najteži teren,” objašnjava Kardelj u izvještaju.
„Kod nekih drugova postoji bojazan od represalija, od uništavanja sela i ljudi. Baš taj strah koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrvatskih sela. A ja držim da će baš represalije prebaciti hrvatsko selo na stranu srpskog sela. U ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela. Teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije. Treba izazvati njihovu akciju. 
Teror protiv mačekovaca podići će tek čitavu Hrvatsku u otpor. Da se to prije učinilo, danas bi stajali bolje“, pisao je Edvard Kardelj.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata komunistički satrap Edvard Kardelj sudjelovao je u organizaciji pokolja Hrvata u Kočevskom rogu, u osnivanju zloglasnog Golog otoka i likvidaciji Andrije Hebranga. U Kočevskom rogu partizani su ljude ubijali u smjenama, 24 sata ubijanja, 24 sata odmora. Prošli put pisao sam o partizanskom ubojici iz Šibenika Ljubi Periši, koji je na kraju pobio cijelu svoju obitelj i sebe. Ali nije on bio rekorder u ubijanju. Bio je to Ante Čepić, tada malodobni postolar i član KPJ od 1944, mitraljezac iz Makarske, koji je, ubijajući ljude, onesposobio čak tri pištolja. Nakon obavljena posla partizanski krvnici svečano su se postrojili na Bledu, gdje im je odlikovanja podijelio narodni heroj Ivan Maček Matija. Za one koji ne znaju, taj je zločinac bio brat Pepice Kardelj, supruge Edvarda Kardelja, koja je, kao i njezin sin Borut, na kraju počinila samoubojstvo. 
Pitat ćete, kakve veze imaju Edvard Kardelj i gosp. Ante Erak? Ploče su se, na žalost, dva puta poklonile tomu komunističkomu zločincu. Prvi put 1950, a drugi put 1980, kad je Pločama promijenjeno ime u Kardeljevo, odlukom Skupštine Općine Ploče. Upravo te godine gosp. Erak bio je predsjednik IV Općine Ploče. Nije se bunio. Nije protestirao. Barem ništa nije dokumentirano, kako gosp. Erak inzistira kad mu to odgovara. Naprotiv, on u svom zadnjem uratku piše kako je „vrlo ponosan na sve što je radio i uradio“. Vjerujmo mu.
Za kraj ću, također jasno i decidirano, napisati kako su poginuli civili čija su imena na spomen-ploči u Rogotinu:
Katu Damić (39 godina) ubili su partizani u Rogotinu
Antu Dodiga ubili su partizani u Rogotinu
Ivana Žderića (17 godina) ubili su saveznici u Rogotinu
Maru Žderić ubili su partizani u Rogotinu
Stipu Žderića (10 godina) ubili su partizani u Rogotinu
Na spomen-ploči već 52 godine stoji da su oni žrtve fašističkoga terora. Poručit ću Anti Eraku ono što svi u Rogotinu znaju – ovo je još jedna komunistička krivotvorina, podvala i laž.
Ante Šunjić, urednik Portala rogotin.hr