Mnoge stvari u Pločama tijekom nekoliko desetljeća postojanja ovoga najmlađeg grada na Mediteranu značajno su se promijenile, ali neke su ostale iste. Jedna od njih nalazi se u Rogotinskoj ulici, a riječ je o malom, tek šest metara četvornih prostranom, kiosku, u kojemu već više od 45 godina urar Jure Hudeček drži svoju urarsku radnju. A zadnji je to urar od Opuzena do Makarske. Nekada su u Jurinoj radnji otkucavali deseci satova donesenih na popravak, a danas vlada tišina. Ne umirujuća, nego zabrinjavajuća i pesimistična. Jer, Jurine police, vitrine i pult su prazni, posla je sve manje i ovo je još jedan zanat kojemu prijeti potpuno izumiranje.
Presudili im mobiteli
Jure Hudeček ima 68 godina, a ovim se poslom bavi već punih pet desetljeća. I sam će utvrditi da je nemoguće i približno odrediti broj satova koje je popravio. Prva radnju otvorio je i držao nekoliko godina u Smederevu, gdje je i izučio zanat. Ima dobro oko, čvrste živce, mirnoću i preciznost, sve preduvjete za ovaj posao. „Zavolio sam mehaniku još u djetinstvu i to me privuklo da se bavim preciznim stvarima. Ovaj posao radim prvenstveno iz ljubavi. Nekada se od njega moglo živjeti, ali onda se dogodilo nekoliko stvari koje su mu presudile. U prvom redu, to je pojava mobitela i pojeftinjenje satova. Obveze su nam ostale iste, a cijene naših usluga bili smo prisiljeni drastično srezati.“, kaže jedini urar na ovome području. I doista, era klasičnih satova na navijanje kojima su pucale opruge ili otkazivala osovina, ostala je iza nas, danas su mobiteli satovi, mladi sve rjeđe nose sat, a ako ga i nose, više je nakit a manje potreba za mjerenje vremena. Posao urara sveo se na promjenu baterija i pokojega remena na ručnim satovima.
„Djeca ne znaju što je budilica“
„Danas djeca više ne znaju što su budilice ili satovi koji se navijaju, a oni su se nekada donosili na popravak. Sada se mijenjaju baterije, koje se mogu kupiti u trgovinama tehničke robe i gotovo svatko ih može sam promijeniti“, pesimistično Jure ukazuje na stvarno stanje zanata, koji je možda platio i najveću cijenu tehnološke revolucije. Zbog toga je on, kao vjerojatno i drugi urari, prisiljen raditi i druge stvari kako bi preživio. Njegova mu mirovina, kaže, omogućava tek da pokrije tekuće obveze. Smatra da je jedino rješenje za ovu situaciju da se svi zanati kojima prijeti izumiranje jednostavno oslobode obveza, ali po tome pitanju nije optimist.
Kada ga upitamo do kada će držati na životu ovaj zanat u Pločama, Jure nemoćno sliježe ramenima, jer ne zna što bi odgovorio. Voli ovaj posao i želio bi ga još raditi, cijeli mu je život posvetio i prilagodio mu se. Na njega, naime, čovjek ne može doći neispavan, umoran, mamuran ili ga raditi s cigaretom u ustima, jer radi sa sitnim mehanizmima, a greške mogu biti skupe. Iako razočaran, i dalje će svako jutro otvarati svoju malu urarsku radnju i koliko god to bude moguće, odgađati onaj neumitni trenutak kada će i u njoj stati vrijeme.