Ribolov je uvijek bio od životnog značenja za Neretvane, od temeljne prehrane obitelji do proizvoda dodane vrijednosti, prije svega dimljene jegulje koja je obilježila zadnjih 300 godina delte i koja je svojevremeno pripremana za daleka tržišta Austro-Ugarske Monarhije, kao i bivše države. Isušivanje močvara, prekomjerna upotreba pesticida i nekontrolirani izlov desetkovali su riblji fond u Neretvi, uključujući i jegulju, pa danas samo najveći poznavatelji rijeke, te ljudi s prebogatim iskustvom stvorenim u desetljetnim upoznavanjima procesa u prirodi i među ribama, mogu osigurati dovoljne količine toga najdragocjenijeg sastojka nadaleko poznatog neretvanskog brudeta.
80 godina života i 65 godina lova na jegulje
Jedan od tih ljudi je Nikola Grgurinović Šamija iz Čeveljuše, maloga mjesta pokraj Ploča koje u sebi čuva veliku tradiciju. Nikola je sa svojih osamdeset godina najstariji aktivni ribolovac na području Ploča, a vjerojatno i mnogo šire, a lovom na jegulju bavi se već dugih šest i pol desetljeća!. Često na vodi i na buri, na valovima, pod kišom i grmljavinom, danju i noću 
Nikola se desetljećima nadmudruje sa jednom od najzagonetnijih riba, kao da mu baš zbog toga predstavlja izazov. Jer, od svih razloga zbog kojih je davno počeo loviti jegulju, ostao je samo jedan – strast. „Počeo sam s nepunih petnaest godina s ostima, iz potrebe, zbog neimaštine. Trebalo je preživjeti. Riba je prehranila ljude na ovim područjima. Vremenom sam se specijalizirao za jegulju. Dušu sam joj ispitao. Toliko o njoj znam, a toliko je još nepoznatog. Ribolovac mora pratiti kada se jegulja grupira, kada kreće sitna a kada krupna, mora voditi računa o pomrčini, grmljavini, jesenskim mutevima, o tome kada se voda vraća i o mnogim drugim stvarima. Onda može imati uspjeha u lovu. Meni je to jedno vrijeme bio najbolji prihod, gradio sam kuću, kupovao zemlju… „, prisjeća se Nikola.
Počeo je u pletenim čarapama
Tijekom razgovora vraćaju se brojna sjećanja, pamučne mreže iz vremena kada je počinjao, prvog većeg ulova od 250 kilograma, savladavanja tehnika na vodi kako bi bio što efikasniji u vađenju jegulje iz trate, životno opasnih padova u vodu u punoj opremi nakon što bi se slomio kolac, borbe za vodu na licitacijama, oskudne obuće iz početnog perioda poput pletenih čarapa ili „podašivenjača“, na što ga i danas podsjećaju promrzle noge i drugi zdravstveni problemi.
„Nemoguće je procijeniti koliko sam jegulje do sada ulovio, ali sjećam se najvećeg pojedinačnog ulova od preko 500 kilograma. Bilo je to 29. studenoga 1967. godine, po izrazito lošim vremenskim uvjetima, kada sam se nadljudskim naporima s tolikim ulovom borio cijelu noć, a za to vrijeme na mome se čamcu nakupio 60 centimetara snijega. Prošle godine ulov je bio 150 kilograma.
S Milom Štrbićem zajedno tri desetljeća
Teško je ovaj posao raditi sam. Preko 30 godina obavljao sam ga sa svojim partnerom, danas na žalost pokojnim, Milom Štrbićem. Bili smo savršen par i ništa nam nije bilo teško. Ovo je posao kada moraš reagirati u trenutku, tijekom noći ili nevremena i ako čovjek nije na to spreman, neće uspjeti“, kaže ovaj prekaljeni ribolovac, koji će se prisjetiti i trenutaka kada je u tratu „uhvatio“ uginulu svinju, smrznute osliće i trilje uredno spremljene u najlonsku vreću ili kada je, nakon trovanja Neretve glinicom iz mostarske tvornice, bio prisiljen baciti cjelokupan ulov, koji mu je, kao i zakupnina, nadoknađen. „Najlonski otpad poseban je problem, a mnogo ga je u vodi, jer može napraviti čep i onemogućiti jegulji ulazak u tratu. U ovom poslu bitna je i higijena, zbog velikih količina raznoga otpada koje se bacaju u rijeku“, istaknut će Nikola i prokomentirati trenutačno stanje ribolova u dolini Neretve:
„Stari ribari polako odlaze, a mlade ovaj posao ne privlači. Nije lako sjeći kolce, čistiti, prati i krpati mreže, a ishod lova često puta je obeshrabrujući. No, meni je lov na jegulju ušao u krv i teško mi je ostati kod kuće kad me „pozovu“ kretanje mjeseca ili vode. Uz to me odmara i opušta krpanje mreža i slični radovi na pripremi za ribolov“.
Osim lova na jegulje, Nikola Grgurinović najstariji je živi naftaš na gradskome području i čovjek koji je prvi osnovao privatnu naftnu tvrtku, a stariji ljubitelji nogometa sjećaju ga se kao legendarnoga vratara iz zlatnih vremena pločanskoga Jadrana.