Zdrav čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi. Upravo je to neostvarena želja i nedosanjani san Mirka Grmoje (39) iz Kobiljače u općini Pojezerje, koji je već deset godina prikovan za invalidska kolica.
Otkako je u padu s motora slomio kralježak, njegov život okrenuo se za 360 stupnjeva. Od bikera, koji je posjećivao motorijade po čitavoj Hrvatskoj, postao je teški invalid ovisan o tuđoj pomoći i njezi – od pojasa naniže potpuno je oduzet. Noge ne osjeća, ali zato, na svu sreću, ruke ga dobro služe, pa se može kretati u invalidskim kolicima i sam se okrenuti u krevetu. Osim što se godinama muči u kolicima i s vlastitim zdravljem, Mirka još “ubija” i naša birokracija s kojom godinama ratuje.
– Možete misliti kako je to. Dođem na komisiju u Split, tamo me pitaju mogu li micati nogama i daju mi papir na kojem piše “nema invalidnosti”. I onda – ajde na posao u Luku Ploče. A šta ću ja vaki raditi u Luci?! Da me neko imo svitovati pa da ih sve tužim. I kasnije sam otišao u mirovinu – govori nam Mirko, koji danas čeka asistenta kako bi mu pomagao u svakodnevnim aktivnostima. Čeka ga i traži, ali asistent ne dolazi u Kobiljaču.
Do konca listopada svaki dan mu je dolazila asistentica iz Metkovića, koja mu je pomagala i bila pri ruci, jer ono što je običnom, zdravom čovjeku rutina, za njega je nesavladiva prepreka. Međutim, asistentici je istekao ugovor o radu, a drugi nije sklopljen. Za posao asistenta uzimaju se, naime, nezaposleni ljudi sa Zavoda za zapošljavanje koji moraju točno ispuniti precizne uvjete te se zapošljavaju kroz javni rad. Sve se to financira novcem iz fondova Europske unije. Ali…
– Rekli su mi da nema para. Ima dosta nezaposlenih na birou koji bi mogli biti asistenti, a što ćeš. Ja ovdje sam čamim i čekam da se netko smiluje poslati mi asistenta – ogorčen je Mirko, koji je svoje pravo ostvarivao preko jedne udruge invalida.
Obećali su mu poslati asistenta, ali na tri mjeseca. S time nikako nije zadovoljan.
– To je ništa. Taman se upoznaš i navikneš na osobu i ona ode – prepričava nam Mirko, koji u kući živi s roditeljima i sestrom. On bi najviše volio kada bi mu sestra mogla biti asistentica, kada ga ona ionako vozi po bolnicama. Ali ne može. Ne može ostvariti pravo ni roditelja njegovatelja, jer su mu roditelji prestari. Ne mogu ga podignuti ili gurati u kolicima pa onda ne mogu biti ni njegovatelji.
– Ovima što su dobili asistenta priko države njima ga nije ukidalo, a nama što smo priko Europske unije, nama se ukinilo – pojasnio nam je Mirko.
Unatoč bolesti, teškom invaliditetu i problemima s kojim se susreće, Mirka nije napustio vedar duh. Zatekli smo ga u selu gdje je razgovarao sa susjedom koji je upravo pekao rakiju.
– Volio bih da mu mogu pomoći oko kazana, a ne mogu. Ovako stanem pa porazgovaramo. To mi puno znači – veli Mirko, koji već mjesecima trpi nesnosne bolove. Od sjedenja je dobio dekubitus i s njim se bori već dugo. Išao je po bolnicama u Dubrovniku i Zagrebu, ali mu nikako nisu mogli pomoći. Rana je duboka do kosti, nikako ne može zacijeliti.
– Doktori ko doktori, odmahnu rukom i kažu, dođi za dva mjeseca na kontrolu – govori Mirko, koji je nakon nesreće ostao napušten od sviju. Prorijedili su se i posjeti prijatelja, dane uglavnom krati vozeći se po selu.
kompletan tekst možete vidjeti na linku http://www.slobodnadalmacija.hr
