U lučkome gradu Ploče i ove je godine proslavljen blagdan svetoga Nikole, zaštitnika pomoraca, a među sudionicima polaganja vijenaca u more, u gradskome akvatoriju, bio je i Milivoj Jurišić Mili, Kominjanin s adresom u Pločama, koju često mijenja sa beskrajnim prostranstvima svjetskih mora. Sedamdeset i dvije su mu godine i najstariji je aktivni pomorac u Pločama i okolici. Dok u omiljenom kafiću Tropicana provodi vrijeme s prijateljima, misli su mu već u vjerojatnoj budućoj destinaciji Meksiku, kamo će se zaputiti tijekom siječnja iduće godine.
Prevozio specijalce koji se bore protiv gusara
Mili je završio brodsku elektriku i elektroniku u Divuljama davne 1963. godine i dugo godina je radio po brodskim servisima na Jadranu, od Bara do Kopra. Posao mu se sastojao od održavanja i remonta postrojenja za pretovar tereta, generatora i sličnih aktivnosti, a onda se 1991. otisnuo na more. „Na tu odluku odlučujuće je utjecala ekonomska situacija u kojoj sam se nalazio. Ukrcao sam se na kompaniju Brodospas i sudjelovao u opskrbljavanju opremom i hranom platformi na moru. Zadnjih godina radio sam na poslovima osiguranja brodova na Omanskom moru i Hormuškom tjesnacu“, kaže Mili. Taj, često puta opasni, posao podrazumijeva prijevoz specijalnih jedinica koje se bore protiv morskih gusara koji napadaju brodove. Mili je s njima bio stacioniran na brodu See patrol u Omanskom moru i, po dojavama, ih razvozio na određena mjesta. „Živjeli smo zajedno na brodu. To su bili uglavnom bivši vojnici iz Engleske, Njemačke, Grčke, Australije i, oni meni najdraži po ljudskim i vojničkim karakteristikama, iz Mongolije. Nakon dojave, mi bismo prevozili specijalne jedinice od po četiri člana do tankera ili trgovačkih brodova koji su tražili zaštitu. Na brodu koji je prevozio specijalce, bio sam upravitelj stroja i vezista, a po potrebi sam radio i mnoge druge stvari“, ističe ovaj iskusni pomorac iz Ploča.
Plovit će dok ga budu trebali
Neće uljepšavati život na moru. Osim mnogih opasnosti koje vrebaju pomorce i brodove, Mili teško podnosi i odvojenost od dragih ljudi. „Život pomoraca je pasji život. Nikada ne znaš što te očekuje, a muči te usamljenost, pa ljude poput mene na daleka i tuđa morska prostranstva mogu odvesti samo ekonomski razlozi. Najteže se nosim sa samoćom, ne volim biti sam“, kaže Mili, a koliko voli društvo, osobito ljepšega spola, svjedoči i broj njegovih zakonitih supruga, kojega ipak nećemo otkriti, ali ćemo zato naglasiti da je sa svima njima, kako ponosno ističe, ostao u pravim prijateljskim odnosima.
Kada čovjek provede tolike godine po svjetskim morima, jasno da je bio i u životnim opasnostima. Jednu takvu Mili neće nikada zaboraviti. Bilo je to pred Božić 1997. godine, kada su brodom Brodospas Moon prevozili opremu za platforme iz Liverpoola u Dublin, kada ih je u Irskom moru zadesilo neviđeno nevrijeme. „Na kraju nismo ni isporučili opremu, nego smo se morali vratiti. Bilo je to neopisivo veselje kad smo se dočepali kopna. Na Božić smo slavili uskrsnuće“, prisjeća se Mili.
S nesumnjivo ogromnim iskustvom želi mladim pomorcima poručiti da nauče dobro raditi posao i da budu odgovorni, jer se uvijek cijene dobri i pošteni radnici, a na naš upit do kada misli „tući“ more, odgovara kratko i jasno: „Dok me zdravlje bude služilo i dok me budu trebali!“.