U članku „Rukometni klub „Dalmatinka“ je rasadnik odličnih čuvarica rukometne mreže“ unaprijed sam se ogradio od mogućnosti da sam nabrajajući vratarke koje su prošavši kroz naš pločanski klub kao i neke druge klubove i ostavile traga, neku preskočio, a koja je zaslužila naći se među navedenima. Uvjet da bi neku od njih spomenuo bio je nastup u nekoj od reprezentativnih selekcija ili nastup za prvoligaški klub, dakako ne računajući „Dalmatinku“ samu.
Napravio sam iznimku u slučaju Irene Hajvaz koja, istina nije igrala za neku reprezentativnu vrstu ili prvoligaški klub, a svojim kvalitetama i obranama zaslužila se naći među odabranim.
Kako sam članak pisao uvečer i na brzinu, da mi ne ponestane inspiracije (ovo za inspiraciju se ne šalim), napravio sam par pogrešaka pomiješavši imena koje pogreške sam uglavnom ispravio.
Ipak, jednu djevojku koja je više godina branila boje „Dalmatinke“, a jednu sezonu i „Splita 2010.“ nisam naveo. A ona je to svakako zaslužila.
Nu, prije nego što o njoj prozborim koju riječ, moram navesti da je njezina generacija 1994./1995. bila jedna od najboljih, ako ne i najbolja u povijesti kluba. Mogli bismo kazati, s generacijom 1976./1977. čine dvije „zlatne generacije“ u trideset osam godina igranja ženskog rukometa u Pločama. One su napokon nakon više drugih i trećih mjesta na raznim državnim prvenstvima postale 2010. godine državne prvakinje u Čakovcu. O njima nekom drugom prilikom.
Za državne prvakinje te su godine, a i ranije i kasnije branile Pava Žderić i Elizabeta Domić. Obje rukometašice na vratima Dalmatinkinih rukometašica od ranga djevojčice pa do seniorske dobi bile su oslonac ekipe.
Dok je Pava po svršetku srednje škole prestala igrati, dotle je Elza, kako su Elizabetu od milja zvali, prešla u „Split 2010.“.
Nakon sezone provedene u splitskom prvoligašu, skupa s kapetanicom ove odlične pločanske rukometne ekipe Anđelom Marinović vraća se u matični klub. Ipak, obveze na fakultetu su bile prevelike te se opredjelila za studij i prestala je baviti se rukometom. Šteta!
Elza se kao djevojčica opredjelila za vratarku. Niži rast nadoknađivala je odličnim refleksima, a napose se isticala u obranama tzv. zicera odnosno udaraca iz neposredne blizine s ruba vratareva prostora. Bila je pravi oslonac inače odlične generacije pločanskih rukometašica. Ipak, izbornici mlađih reprezentativnih uzrasta nisu smatrali da bi Elza mogla braniti za neku od njih. Iako je na tri uzastopna državna prvenstva na kojima su igračice „Dalmatinke“ dva puta bile druge i jednom prve, glasovima trenera čije su ekipe sudjelovale na prvenstvu, Elzu dva puta proglasili najboljom vratarkom turnira, a jednom je osvojila drugu poziciju.
Kao i mnoge druge talentirane rukometašice hrvatskog rukometa Elizabeta Domić se između fakulteta i rukometa opredijelila za studiranje. Bez obzira što je to gubitak za naš rukomet općenito, a pločanski posebice, ni njoj ni drugima ne možemo ništa zamjeriti.
Piše: Neven Vicić