Među najstarijim pojmovima koji su se duboko ukorijenili u ljudsko pamćenje su: kušnja, kušati.
Svi smo mi doživjeli od susjeda, znanca, pa i prijatelja, koji je od nas nešto tražio, nešto nam nudio, iznosio stavove o nečem ili nekome, pa kad smo se mi izjasnili, on reče smijući se: „Samo sam se šalio, kušao sam te. Želio sam čuti tvoj stav, tvoje mišljenje“.
Na prvim stranicama Biblije čitamo kako je đavao kušao prvog čovjeka nudeći mu nemoguće: „Bit ćete kao bogovi“ (Pos.3.5.) Davolska ponuda je u „celofanu“ kako bi ju lakše prihvatili, a on nam se naslađivao.
Čuli smo u današnjem Evanđelju kako kuša i samoga Isusa. Nudi mu sve pod uvjetom da ostavi Boga, koji je jedini vrijedan naše ljubavi i žrtve. Nudi mu što nije njegovo. Nudi mu nemoguće. Isus odrješito odgovara: „Odlazi sotono. Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svome se klanjaj i njemu jedinom služi!“ (Mt.4.10.)
Đavao nudi ono što nema
Nudi ti đavao što nema, a ti „gladan“ prihvaćaš. Nudi ti tuđe. Nudi ti smijeh, a njemu suze sav pakleni oganj ne može osušiti.Nudi ti mir, a on vječno nemiran. Nudi ti sreću, a on ju je prokockao. Nudi ti toplinu, a on se trese od studeni, premda „gori u plamenu“, jer je okrenuo leđa Bogu koji je izvor sreće, topline i ljubavi.
Đavao je dobar ribar – „nudi glamca kako bi ulovio lubina“. Kad riba zagrize i proguta ostaje bez glave, a mislila ona kako je to dobar zalogaj. No, ona postade dobar zalogaj za lovca-đavla, oca laži.
Zar ne uviđaš razliku između dobra i zla, između stvora i Stvoritelja? Zar si toliko zaslijepljen, toliko pamet izgubio?
Svi smo često kušani – pred nama je izbor: Bog ili sotona, dobro ili zlo, vrijeme ili vječnost, tijelo ili duh, uživanje ili odricanje – mirna savjest. Kako biramo? Znamo li birati? Što najčešće biramo, Boga ili nešto drugo?
Čitamo u Bibliji kako su Izraelci plesali oko zlatnog teleta. I današnji čovjek čini to isto. Za novac je spreman prodati sve: čast, savjest, tijelo, dušu, dom, domovinu, Boga, prijatelja. Zaboravlja čovjek Isusovu besjedu: „Gospodaru, Bogu svome se klanjaj“.
Često cijenimo čovjeka po onome što ima, a Bog cijeni po onome što jest-koliko je čovjek sličan svome Bogu, spreman za Boga žrtvovati sve, a Boga se ni za što odreći.
„Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt.4.4.) To je Isusov odgovor napasniku-sotoni. Potreban je čovjeku kruh, ali još više Bog. Sve ljepote što ih život pruža darovi su Božji, ali nisu smisao našeg života. Čovjek mora nastojati kako bi svaki dan po svojim dobrim djelima bio sve bliže Bogu, a ne bogatstvu.
Bog nije zaboravio da mi imamo usta i želudac, ali mi često zaboravljamo da imamo dušu, koja se hrani dobrotom, istinom, svetošću. Bez te hrane čovjek je nesretan.
Današnji čovjek boluje od besmisla
Današnji čovjek boluje od besmisla, praznine, ne zna zašto postoji. Život mu se čini bez smisla i sadržaja. Tako živjeti znači biti nesretan. Tako čuveni psihijatar Viktor Frankl u knjizi „Ples oko zlatne svinje“ opisuje stanje današnjih stanovnika SAD-a, u kojima ima sve više duševnih bolesnika, ne zato što nemaju kruha i dolara, nego upravo zato što ih imaju previše.
Čovjek mora naći viši, duhovni smisao, sadržaj i cilj vlastitoga života. Ne može se biti bez Boga, biti nečovjek. Od Boga se živi, za Boga se živi. Ako nije tako, onda je to tek početak patnje koja nikada ne prestaje.
Korizma je poziv i vrijeme da ponovno nađemo smisao svoga života slušanjem Božje riječi, češćom molitvom, primanjem sakramenata, sebi nametnutom pokorom, kako bi mogli reći: „Odstupi sotono, Bog je moj život i moja sreća“.
Korizma je vrijeme pokore-odricanja-posta. Mnogo je načina kako se to može ostvariti i tako pokazati zrelost u svojoj vjeri, koju treba proživljavati kao radosnu vijest, a ne kao nešto što nas muči i gnjavi.
Posti od lijenosti, posti od svađe, od međusobne mržnje, od podvale susjedu, od zavisti. Posti od poganih riječi i srdžbe. Čini dobra djela pomažući potrebnome.
Za kruh radimo, za njeg se molimo. Radi kruha odlazi se u tuđinu s mislima na rodni kraj, nemiran, podvojen, često i izgubljen. Kruh je važno osigurati sebi i djeci. Kako? Đavao šapće: „Nije važno kako“. A upravo je važno kako. Ne prodaji svoj obraz, svoju dušu, nikad ni u kom slučaju!
Ne uzoholi se, ne uzvisuj se pred drugim. Dobro upamti: „Svjetina koji ti danas plješće, sutra je spremna razapeti te – zaboraviti“.
Naslušali smo se praznih, ludih obećanja, nemoralnih ponuda. Koliko smo imali snage reći – Odlazi sotono!
Skromnost i poštenje bliže je sreći, nego raskoš i nemoral bilo koje vrste.
Đavla pobjeđujemo samo uz Isusova pomoć. Znaj, đavao je lukav i neumoran. Drži se Isusa. Ne nasjedaj đavolskoj paroli – ta danas su takova vremena, zar ćeš ti biti iznimka? Da, budi iznimka, ali budi cvijet lopoča, koji se diže iznad močvare.