Obilježavanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika proteklo je u ozračju punom ljubavi prema našem jeziku i Domovini. Učenici su pjevali, govorili, recitirali i glumili najljepšom hrvatskom riječju, a nastavnici ponosno pratili. Program je bio ispunjen prigodnim sadržajima, a posebno smo imali dopuštenje pročitati pismo našeg jezikoslovca Radoslava Katičića, jedinog živućeg sudionika u stvaranju Deklaracije.
Ponosni smo da vam možemo predstaviti program događaja i pismo čovjeka koji je postavio norme našem suvremenom hrvatskome književnom jeziku.
Zahvaljujemo svim sudionicima obilježavanja ovog velikog događaja!
Srednja škola fra Andrije Kačića Miošića
foto Željko Tutnjević
pismo našeg jezikoslovca Radoslava Katičića
POVODOM OBILJEŽAVANJA PEDESETE OBLJETNICE DEKLARACIJE O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA (1967. – 2017.)
Radostan sam što mi se pružila prilika da vaš skup pozdravim s nekoliko riječi.
Sjećanje na Deklaraciju za mene je osobno sjećanje jer su mi se oni dani duboko usjekli u dušu. Sve ono što čujete – da je Deklaracija velik čin i odlučan preokret u hrvatskome duhovnom životu – istina je. Nisu to nikakve priče i uljepšavanje. Trebalo je doživjeti one dane pa da se to s punim uvjerenjem zna reći. A kako sam ja jedan od rijetkih koji su još na ovomu svijetu i toga se sjećaju, osobito sam se rado odazvao prijedlogu da vašemu Skupu uputim pozdravne riječi.
Istina, Domovinski rat donio je dojmljivije događaje i pokazao besprimjernu hrabrost branitelja, kadikad i preko mjere ljudskih snaga. A iza Deklaracije neko vrijeme trajao je glasni lavež onih koji su ju osuđivali, a onda je sve utonulo u muk. Treba sada reći tako glasno i jasno da se ne može prečuti – Deklaracija je čin i događaj potpuno na razini najvećih ratnih junaštava hrvatskih branitelja u Domovinskome ratu. Svi su znali kako je to opasno i kako udaraju u najosjetljiviju točku čuvara Jugoslavije. A nitko od onih koji su imali utjecaja u hrvatskim kulturnim institucijama nije se usprotivio njezinu donošenju. Pa i kad je krenula besprimjerna hajka pa se na internim sastancima partijskih tijela zahtijevalo čak i to da se potpisnike Deklaracije u sramotnome ophodu vodi po gradu, nitko, gotovo nitko, nije povukao svoj potpis. A malo je tko bio tako naivan da nije znao kolika je opasnost. Bilo je jednostavno nepodnošljivo spašavati sebe, a izdati hrvatski jezik.
Nije pretjerano reći da je tu sadržan Domovinski rat i sve njegove bojne hrabrosti i odlučnosti na smrt. Tu se pokazalo da je narod, odlučan na smrt, nepobjediv. Naravno, razabire se i razlog što je to bilo tako. Živ mi je ružan doživljaj zraka gustoga do gušenja od toga što su se na hrvatskome radiju glavne dnevne vijesti, one u 19,30, prenosile iz Beograda. Zna se na kojemu jeziku. Netko je mislio da je povukao odlučan i završan potez, da je postignuto što je željeno, a kad tamo – bila je to ona kap koja je prelila punu čašu i odluka da se suprotstavi raširila se po hrvatskome narodu. Bez dogovora, dakako. Bez političke organizacije, jer to bi bila smrtna opasnost. Naravno, uvijek ima i druga strana. Mnogi moćni i utjecajni zaštitili su pisce Deklaracije. Ishodišna pozicija našega Domovinskog rata bila bi još gora nego je bila da u vladajućim strukturama nije bilo i te struje.
Kao u književnome jeziku naših glagoljaša, tako je i tu jezik jednako narod. Tako inače anonimni pop Martinac u zabilješci o Krbavskome boju kaže za Turke: „…nalegoše na jazik hrvatski…“. I u tomu smislu treba se sjećati toga događaja i odati poštovanje onim brojnim ljudima koji bez ikakve zaštite nisu oklijevali da se izlože time što prihvaćaju Deklaraciju ili se bar ne ističu time što ju ne osuđuju. I kad se to shvati, pokazuje se kako nije ishitrena ni besadržajna tvrdnja da je u Deklaraciji stvorena podloga za Domovinski rat s njegovim besprimjernim junaštvima i za državu koja je njime izborena. A ona je izborena, ne dobivena, kako nas utjecajne i vrlo raširene tendencije u svijete žele uvjeriti.
Želim vam, dakle, od svega srca mnogo uspjeha u vašemu okupljanju i oživljavanju uspomena na događaj prije pedeset godina, sada već punih pola stoljeća, od hrabroga čina kojim se koraknulo iz beznađa.
Radoslav Katičić