Svijet je kolijevka života. Sve se bori za život. Sve živo živi, ali ne zna da će mrijeti.
Čovjek je iznimka, svjestan je svojega života, ali i njegova kraja s velikom željom u srcu da taj kraj što kasnije dođe. Da ne dođe iznenada – „nenajavljeno“ . Da ne dođe tragičnim događajem. Da, ne daj Bože čovjek izgubi pamet, pa sam na sebe digne ruku.
Da, smrt je velika tajna i kad „najavi“ svoj dolazak, htjeli bi joj „uskratiti gostoprimstvo“, zamoliti je da dođe u drugo vrijeme, jer upravo nismo spremni. Kuća nam je puna gostiju, prijatelja, posebno ističući liječnike koji ulažu svoje stručno znanje kako bi ublažili bol bolesniku i povratili mu narušeno zdravlje.
Nada je pokretač našeg djelovanja
U tim trenucima smo spremni učiniti sve što je u našoj moći da dođemo do najboljih liječnika, koji će nam propisati najbolji lijek, a mi spremni da ga nabavimo ne pitajući za cijenu, a niti za zemlju iz koje dolazi.
U sličnoj situaciji prema evanđelju, su se nalazile sestre Marta i Marija s bratom Lazarom koji je teško obolio. Sestre stoga poruče Isusu: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“.Čuvši to, Isus reče: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji“. (Iv.11.3-4). Mnogo je veće čudo uskrisiti čovjeka, nego li ga ozdravati.
Kad je Isus čuo za Lazarevu bolest, nije odmah krenuo k njemu iako je posebno volio tu obitelj. Marija bijaše Isusu pomazala noge pomašću i otrla ih svojom kosom. (iv.11.2)
I reče Isus svojim učenicima: „Lazar , prijatelj naš, spava, no idemo probuditi ga.“ Rekoše mu na to učenici : „Gospodine, ako spava ozdravit će.“ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju u snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: „Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje i to poradi vas da uzvjrujete. Nego pođimo k njemu“. (Iv.11.11-15).
I kad se sretoše, Marta reče Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam : što god zišteš od Boga, dat će ti:“ Kaza joj Isus: „Uskrsnut će brat tvoj“. (Iv.11.21-23). Marta mu odgovori: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan“. Reče joj Isus: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada“. (Iv.11.25-26).
I zatraži Isus da ga povedu k grobu. I povedoše ga. On se zaustavi i zaplaka.“Vidi koliko ga je ljubio“, bio je komentar pristnih. Isus tada zapovijedi: „Odvalite kamen s groba !“ I odvališe kamen. Tad Isus povika iza glasa: „Lazare, izađi“. I mrtvac izađe. (Iv. 11.43).
Nada je pokretač našeg djelovanja. Mnoge čežnje ostadoše neispunjene. I na koncu svih želja snagu nam daje vjera u vječni život, kojeg nam je Isus najavio, osiguravši nam ga svojom smrću i uskrsnućem.
Uskrs donosi pobjedu nad smrću
Današnje evanđelje o tome govori. Isusove suze nam pokazuju da je pravi čovjek, te iznenađujuće, ali odlučne riječi, riječi onoga koji ima vlast i nad smrću: Lazare izlazi, riječi upućene čovjeku, koji je već četiri dana u grobu, bile su neočekivane. Bile su potvrda da je Isus pravi Bog.
Kad je Lazar iz groba izišao živ i ponovo se našao među zaplakanim sestrama, rodbinom i prijateljima, bila je to provala radosti koja se ne da opisati. Radost zaista, neočekivana, velika.
Mnogo veću radost izazvale su Isusove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.“. Jer to što je Lazar ponovo iz groba došao u život, zapravo je mala radost. Poslije nekoliko godina, Lazar je morao opet u grob, morao je po prirodnim zakonima otići s ovog svijeta. Veća je radost morala biti njegovim sestrama i svima, da onaj koji vjeruje u Isusa, zapravo nikada ne umire. On samo mijenja svoje mjesto boravka. Ne nalazi se više među svojima na zemlji, nego sa svojim Bogom i Spasiteljem na nebu.
Život ima dva poluvremena poručuje nam Isus. Prvo poluvrijeme, to je ovaj tegobni zemaljski život s malo radosti, koju nam kvari zabrinutost za budućnost i nestalna sadašnjost. U drugom poluvremenu se živi punim životom koji ne prestaje. Za tu ljepotu nam Isus posvjedoči govoreći nam kako ljudsko uho nije čulo, a niti oko vidjelo ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube.
S tom nadom polažemo u grob drage nam osobe. Kao što je Isus zaplakao nad mrvtim Lazarom, zaplačemo i mi kad nam smrt otme dragu osobu, ali mi ne tugujemo kao oni koji nemaju nade.
Na Veliki petak proživljavamo muku i smrt Isusovu znajući da se bliži Uskrs kad će muke biti zaboravljene i smrt pobjeđena.
Sveti Pavao poručuje kršćanima u Rimu: Smrt je savladana. „Onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih, oživjet će i vaša smrtna tijela po svom duhu koji stanuje u vama:“ (Rim.8.11.).
Kršćanin je čovjek nade, koji zna da plovi rijekom života i da mu je prijeći rijeku s jedne obale na drugu. Križ, patnja, smrt, sačinjavaju most kojima treba preći na drugu obalu, obalu vječnosti, gdje nas Gospodin čeka riječima: Dođi slugo, dobri, vjerni! Tada će nam sve tajne biti znane. I otrt će svaku suzu s očiju, te razvedriti lice patnjom i nepravdom ucviljeno, jer patnje i boli više biti neće.
Umrijet ćemo, smrtni smo ljudi. Živjet ćemo – vječni život nam osigura uskrsli Gospodin.