Prolazim ja pored tebe, javljam ti se, a ti ništa, prekori me prijatelj. Ti se čudiš i pitaš ga: Gdje i kada je to bilo? .. Da, bilo je …. Dogodilo ti se da si bio zabrinut, zamišljen – bio si kako se ono kaže u svom svijetu. Hodao si ništa ne videći, nikoga ne zapažajući.
Prijatelja prepoznaješ već iz daleka po izgledu, po hodu, po odjevanju, po glasu … poznat ti je njegov način izražavanja, stil pisanja. Tako se prepoznaju djela umjetnika, književnika. Svaki čovjek ima svoj stil odijevanja, hoda i izražavanja po kojem je prepoznatljiv. Da bi umjetnika i njegovo djelo prepoznao, moraš se razumjeti u umjetnost.
Svaka ptica svojim glasom pjeva. Isusa razapeše na križ gdje je izdahnuo. Mimo običaja u grob ga položiše zahvaljujući prijateljstvu Nikodema i Pilata. Bi to u petak…Brzo se pročulo da mu je grob prazan. Neki pričaju da su ga vidjeli živa. Nasta zbrka u glavama njegovih učenika- svašta se pričalo.
Gledaj Božjim očima
Dvojica od njih tužni i zabrinuti uputiše se u svoje selo koje se zove Emaus, a udaljeno je od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu među sobom o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približili im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. (Lk.24.16). Oni se čude pitajući ga: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana? Govore mu o Isusovoj osudi i smrti. Mi smo mislili da je on prorok, Sin Božji. Tako se srušiše naši snovi. Sve nam se pomutilo. Izgubljeni smo. Ne znamo što bi mislili, što nam je raditi, koja je naša budućnost…. I sve u tom stilu nastave glasno razmišljati.
Tada im neznanac reče: „ O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navjestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk. 24.25). I nastavi im tumačiti što u Pismima od Mojsija i svih proroka ima o njemu. I kako se sve ispunilo kako su rekli. Dvojica ga zadivljeno slušaju. Tuga pomalo nestaje. Rado su ga slušali, te ni umor od puta nisu osjetili. Brzo su stigli u selo- k cilju putovanja. Noć se spušta. Isusa još nisu prepoznali. Mole ga da ostane s njima. On osta, i zajedno su večerali. Za večerom on uze kruh, blagoslovi ga, razlomi i dade im. Tada ga prepoznaše.
Mijenjaj dioptriju – Uzmi Božje naočale – gledaj Božjim očima.
Isus je s tobom makar ga ne prepoznaješ. Budi iskren…otvoren….ne govori u „rukavicama“ kako se ne bi nekom zamjerio.
Da li si shvatio koliko je važan stol i okupljanje oko njega? Nadasve je to važno za sreću pojedinca i čitave obitelji. Dva su stola bitna : onaj obiteljski oko kojeg se okupljamo krijepeći tijelo hranom. Tu su tri generacije na okupu: otac, majka, djeca, te djed i baka. Tu se stiču prava saznanja koja odrasli prenose na svoje potomke svojim životnim iskustvom. Tu se izgovaraju prve riječi i prve molitvice. Tu se odgaja osjećaj za drugoga, slabijeg, bolesnog, nejakog, starog. Osjećaj da nisi sam, da netko na tebe misli, da te voli, a biti voljen i voljeti daje smisao i snagu u svim zgodama i nezgodama koje nam život može donijeti.
Ne zaboravi na jedan drugi stol- onaj euharistijski – oltar, oko kojeg se okupljamo na molitvu. Tu se duša hrani svetim sakramentima i iskrenom molitvom, imajući na pameti Isusove riječi: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, i ja sam s njima.
Sve dok se budemo okupljali oko ova dva stola ne trebamo biti zabrinuti za našu osobnu i obiteljsku budućnost.
Isusu ponovno sude
Današnji čovjek je u velikom raskoraku. Vrlo rijetko su skupa za stolom u obitelji, a još rjeđe kod oltara. Tu za stolom se rješavaju veliki osobni, obiteljski i međunarodni problemi.
Ona dvojica učenika čim prepoznaše Isusa, prezirući noć, vratiše se u Jeruzalem da vijest o tom susretu saopće ostalim zabrinutim učenicima.
Kako se ti odnosiš prema toj radosnoj vijesti? Koliko si njome druge oduševio?
Koliko si pružio utjehe tužnom, potpore nejakom, starom, slabom, bolesnom, zaplakanom? Kolikima si vratio osmijeh na lice i snagu tijelu?
Isusu ponovo sude u knjigama, u dnevnom tisku i na TV, pa i najodgovorniji donosioci Zakona koji ne priznaju da je čovječji život svetinja koji počinje začečem, sve do prirodne smrti, koji tek začeto, nerođeno dijete do desetog tjedna života osuđuju na smrt odlukom Ustavnog suda RH od 2. ožujka ove godine, prezirući tako Božji zakon koji kaže – Ne ubij, te 21. član Ustava RH koji glas: “ Svatko ljudsko biće ima pravo na život“.
To je pomračenje ljudskog uma vrijedno svake osude i sažaljenja.
Radila su se, rade se i radit će se mnoga zla, ali da se zlo proglasi legalnim i dobrim, u kojem sudjeluje šira društvena zajednica, to je vrhunac zla – totalno sljepilo.
Bog je gospodar vremena i vječnosti. On i razne nezgode okreće na dobro. On i „krivim crtama“ piše pravo. Promisli što bi Bog htio, a ne što ti želiš u datom trenutku, pa nećeš pogriješiti. Ponekad i mi pomislimo kako nam je Bog daleko, ali on je tu blizu, uz nas je. Vodi nas, krijepi, štiti.
Prepoznaješ li ga u sv. Misi, u njegovoj riječi kad slušaš evanđelje? Zar nisi osjetio njegovu blizinu u božićnoj noći, kod prve pričesti?…
Vjera živi ….Uskrsnuće se slavi…..Pazi da u tvom srcu ne umre.