Kad je čovjek u nevolji, a one su česte, bilo zdravstvene, bilo materijalne, traži pomoć sa sviju strana, pogotovo kad se radi o zdravlju, raspitujući se za mogući lijek njegovoj bolesti i sve će učiniti što je u njegovoj moći da do njega i dođe uvijek se nadajući sretnom završetku svoje bolesti. Nada posljednja umire. Poznata nam je narodna: Utopljenik se i slamke hvata.
Stoga nas ne čudi susret majke poganke i našeg Gospodina, o kojem nam govori današnje Evanđelje.
Primjer je to brige, ustrajne ponizne vjere jedne majke koja je spremna na sve kako bi svom bolesnom djetetu povratila zdravlje. Ljubav prema svom djetetu i želja za njegovim ozdravljenjem čini je hrabrom i domišljatom. Nije ju briga što će tko misliti i o njenim postupcima govoriti. Nju vodi samo jedna misao, zdravlje opsjednute kćeri.
Bolje je davati nego primati
Vikala je: „Smiluj mi se Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: „Udovolji joj jer viče za nama“. (Mt.15.22-23). „O ženo! Velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš“. I ozdravi joj kći toga časa. (Mt.15.28).
Isus je bio u poganskoj Feliciji gdje je bio malo poznat. Čuli su ipak za njega i njegove djela ljubavi, pomaganja potrebnima u svakom pogledu, pogotovo čudesnim ozdravljenjima.
U prvi čas se čini da Isus ni ne čuje molbu zabrinute majke. Žena je međutim ustrajno vikala za njim da je i apostolima „dodijala“ njena vika, te moljahu Isusa da joj udovolji, jer viče za njima.
Malo čudna reakcija učenika: Pomozi joj „da umukne“, a mi bi očekivali: pomozi joj da utješiš žalosnu majku i oslobodiš joj kćerku đavolski veriga.
Zar mi često slično ne postupamo kada smo od nekoga zamoljeni za pomoć. Pomognemo „da ga se riješimo“. zar to nije pomanjkanje iskrene prave ljubavi? Kod vapaja za pomoć, moramo vidjeti osobu potrebnu naše ljubavi, koja se djelima dokazuje.
Kako se mi odnosimo prema onima koji nam se obraćaju za pomoć? Zar smo zaboravili da je bolje davati nego primati.
Zašto se Isus prvi tren „oglušio“? Htio je provjeriti njenu stvarnu potrebu i istinsku želju za kćerkino ozdravljenjem, te vjeru u njegovu moć i dobrotu. I kad su se svi ti uvjeti ispunili „morao je udovoljiti“.
Nije moguće predvidjeti intervenciju učenika koji su Isusa molili da pomogne. Kako se mi odnosimo u tuđim potrebama? Da li okrenemo glavu, začepimo uši i odemo komentirajući: Ta, nije mi ga majka rodila. Koliko smo spremni pomoći savjetom upućujući dotičnog k tome tko mu stvarno može pomoći.
Naša vjera i molitva se međusobno hrane i uvjetuju
Svi mi imamo svojih problema. Svakoga od nas nešto muči: slabost, ludost, grijeh, bolest… O kako je lijepo imati nekog kome se možeš povjeriti i sa kim podijeliti svoje muke.
U tim i takovim trenucima moramo biti svjesni svoje nemoći i Gospodinove svemoći, te imati tvrdu nepokolebljivu vjeru i ustrajno moliti.
Naša poniznost i vjera otvaraju vrata Božjeg milosrđa. Ne smijemo zaboraviti da se naša vjera i naša molitva međusobno hrane i uvjetuju.
Čini se, međutim da je sve manje osobne, zajedničke i obiteljske molitve.
Nedostatak molitve znak je slabe vjere. Zar nismo dovoljno svjesni ograničenosti naših umnih i fizičkih sposobnosti, naše ovisnosti o drugome, o bližnjima, o susjedima. Zar svijet ovisnosti „nas tjera“ da budemo u dobrim odnosima, jer po onu narodnu: Koga je moliti nije ga srditi. I po tome život postaje ljepši, podnošljiviji.
Kažeš da si kršćanin. Možda samo po krštenju. Upitaj se povremeno kolika ti je vjera, kakva ti je molitva. Znaj, one se isprepliću, prožimaju.
Kršćanin mora biti čovjek molitve, ako želi biti glasnik vjere, vjere u Bogočovjeka zainteresiranog za nas, za našu sadašnjost i za našu vječnost. Bog nam ne smije biti „na klupi kao rezervni igrač“, kojega ćemo pozvati, ako i kada ustreba. Ludo, zar ne? Bogu pripada prvo mjesto u našem životu.
Govoriti o Bogu, vjerovati, a ne govoriti Bogu, ne moliti, znači biti sakati kršćanin.
„Gospodine pomozi mi!“, riječi su žene Kananejenke, koje su pale na plodno tlo Božje dobrote.
Prisjetimo se da je Isus redovito kod uslišavanja vapaja za pomoć govorio: „Vjera te tvoja spasila“.
Upitaj se da li je tvoja vjera toliko jaka da te spasi? Tko ne vjeruje u uspjeh svoje molitve, „veže Gospodinu ruke.“