Kada već od petnaeste godine života, još uvijek kao djevojčica, uz to gladna i bosa, započnete s jedanaest godina dugačkim periodom lancanja lađe, a kasnije doživite mirovinu u Azbestu i to kao prva osoba kojoj je dijagnosticirana azbestoza i danas jedina osoba s punim radnim stažem u toj, za mnoge kobnoj, tvrtci možete slobodno konstatirati da vas život nije mazio. A upravo je sve to iza Marije Jerković, koja je prije nekoliko dana proslavila rođendan i ušla u 85-u godinu života.
Od azbestoze je do sada, prema riječima Smiljana Batinovića–Crnog, predsjednika Društva žrtava azbesta iz Ploča, prema službenim podacima umrlo preko 420 bivših djelatnika, a i on sam će dodati kako je taj broj značajno veći. „Ja sam danas najstarija živa azbestašica s punim radnim stažem, koji s beneficijama iznosi 35,4 godine. U Azbestu sam radila punih 28 godina, od čega 16 godina radila u pletioni, a 12 godina u predionici“; kaže nam Marija. U tu pločansku tvrtku došla je davne 1959. godine, tek nekoliko godina nakon otvaranja, i prvih godina radila je u Pločama, a onda punih pet godina u Baćini, gdje su bila dislocirana tri pogona: pletiona, tkaonica i impregnacija. Bilo je jako teško, to ne treba posebno ni isticati, a Mariju i ostale djelatnike mučio je još jedan problem. „Hladnoća nam je pravila ogromne probleme, nije bilo grijanja a iznad nas samo lesonitne table. Od hladnoće su nam se ruke smrzavale, pa nismo mogle uvući vlakno u stroj za pletenje. Radile smo sve tri smjene, a hladnoću smo barem donekle razbijale vatrom koju smo palile u metalnim kantama. Posebno zahtjevni bili su višegodišnji odlasci na posao u Baćinu, kamo sam pješačila zajedno s pokojnima Vinkom Nikolac i Zdenkom Rezić. Tek malo bolja bila su putovanja vlakom do Ploča tijekom zimskih mjeseci, kada su nam u zatvorenim vagonima željezničari palili vatru u bačvama da se ugrijemo. Dugo vremena nije bilo ni menze, sama sam, kao i druge žene, spremala marende“, prisjeća se tih dana Marija.
A u kolikoj mjeri joj je Azbest odredio život govori i slijedeće podatak: „Samo dan nakon jedne noćne smjene u Pločama, rodila sam sina Svjetlana. Bilo je to 1961., a na posao sam se vratila već nakon 105 dana. Takva su bila vremena, a meni je situaciju dodatno otežavala činjenica da sam bila samohrana majka i, uz sve otežavajuće uvjete na poslu, morala sam voditi brigu oko svoga sina. Nakon nekog vremena dobila sam male beneficije na poslu, a od 1971. godine, zaslugom tadašnjega direktora Mladena Družijanića, radila sam samo prve smjene. Osim svega toga, uz pokojnoga Zdravka Šunjića, prva sam osoba kojoj je dijagnosticirana azbestoza (pluća), u listopadu 1984.“. Dvije godine poslije otišla je u mirovinu, koja danas iznosi 2,5 tisuća kuna. Nije mnogo, ali ne žali se previše, jer joj je i danas žao mnogih žena koje više nisu žive, a tijekom života, usprkos nastojanjima, nisu uspjele ostvariti nikakva prava. Posebno će istaknuti „vrijednu radnicu Anđelku Šunjić, koja je dugi niz godina radila na najtežim i najzahtjevnijim poslovima u Azbestu i umrla je, a da nije ostvarila nikakva prava“.
Za težak posao u Azbestu, Marija se počela čeličiti kao 15-ogodišnja djevojčica, lancajući lađu iz Rogotina prema Metkoviću. Trajalo je to dugih jedanaest godina, jer, kako kaže, trebalo je zaraditi koji dinar i od nečega živjeti. Dnevnica je bila tri dinara, a najčešće je lancala s Nevenkom Šunjić. Krenule bi sat-dva iza ponoći i u lađama vukle gnoj, nakon dolaska u zoru cijeli dan radile na zemlji, a predvečer se vraćale dopremajući u lađama žalo ili prehrambene potrepštine. „Od 1948. do 1959. bezbroj puta smo lancale lađu, a kakva su to bila vremena svjedoči podatak da smo cijelu sezonu čuvale tuđe krave za jednu vreću kukuruza!“, kaže Marija. Ova umirovljenica, koja je sada bolesna i potrebna joj je stalna njega, živi u Pločama, a o njoj brigu vidi nevjesta Ružica i sin Svjetlan, koji je i sam radio u Azbestu 8,5 godina.
Pogledajte video prilog u kojem Marija Jerković govori o svome iskustvu lancanja lađa u dolini Neretve ….