U našoj svakodnevici često smo svjedoci rasprave o nekim važnim planovima lokalnog ili šireg društvenog značaja, bilo to na graditeljskom, kulturnom, sportskom, poljoprivrednom, možda i zabavnom polju.
Uvijek postoje idejni začetnici, koji svoje planove iznose pred širu društvenu javnost, koja u pravilu uvijek ima svoje mišljenje. To se posebno može vidjeti kod sporta. Svi se javljaju u ulozi trenera, selektora. Jednom riječju, svi sve znaju bolje od onih koji su za to zaduženi, a i plaćeni. Puna su im usta, koja pune stranice dnevnog tiska u stilu: Ja bih to ovako, ja bih ovako. Prave strategiju iznoseći svoje stavove što ih temelje na izjavama iz „povjerljivih izvora“, koji redovito ostaju tajna, i na kraju ispada da „prave račun bez krčmara“. Ispade „pile pametnije od kokoši“.
Nema boljeg uzora od Krista
Reklo bi se – na svijetu ništa nova, sve od vremena kad je Isus hodao po zemlji, a i prije, što nam svjedoči prorok Izaija: „Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti“. (Iz.55.8.)
To je poruka Boga židovskim zarobljenicima u Babilonu. Njihove su misli bile: osloboditi se, osvetiti se, srušiti babilonsko, a osnovati židovsko carstvo.
Božji planovi su drugi i drugačiji. Židovi trebaju svijetu donijeti vjeru u jednoga Boga i nadu da će on osnovati carstvo pravednosti, ljubavi i mira.
Apostol Pavao iz tamnice piše dirljivo pismo svojim Filipljanima. Možda ga čeka smrt. On je se ne boji. Možda ga i oslobode, pa je pred njim život i rad za Gospodina, što on spremno prihvaća. Njemu živjeti znači raditi za kraljevstvo Božje, za spas i sreću svih ljudi, te se tako ostvari Božji plan spasenja.
Evanđelje nam poručuje da vrijednosti rada i života mjerimo dubinom naše vjere, veličinom naše nesebičnosti, snagom naše ljubavi, spremni odazvati se na Božji poziv.
U našeg Gospodina uvijek ima posla za svakoga, te i „onaj tko je potrčao zadnji, može stići prvi“.
„Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! Ako mi živjeti u tijelu omogućuju plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritješnjen sam od ovog dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti, jer to je mnogo, mnogo bolje, ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas“. (Fil. 1.21-24.)
Čovjek iskonski traži u životu svoj uzor, primjer, ideal, po kome i prema kome bi ravnao sve svoje postupke. Evo ga, vječni, nenadmašivi uzor – ideal – Isus Krist. On postaje naš put, naša istina i naš život. Bolji uzor ne može se naći. Kada dvojiš kod svojih postupaka, upitaj se što bi Isus učinio da je na tvom mjestu. Odgovorit će ti neki unutarnji glas, pa postupi tako i nećeš pogriješiti.
Životno pravilo apostola Pavla koji za Krista živi treba postati pravilo života svakog kršćanina iz čijeg će srca odzvanjati riječi: Ne moja, već Tvoja volja neka bude, Gospode.
„Idite i vi u moj vinograd“
U svom srcu zadrži drugo mjesto za mene, pisao je vojnik djevojci. Prvo pripada Isusu. Bude li tako, znam da ćeš me čekati i dočekati, nećeš me iznevjeriti ni osramotiti. Kad dođem kući, Gospodin koji ravna našim životima blagoslovit će našu vezu i pod njegovim vodstvom i snagom koju nam pruža kročit ćemo sretni životnom stazom, svjedočeći svoje kršćanstvo znajući da za kršćanina nema privatnog života.
„Misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti“ – kori Gospodin Židove. Dobro promisli da li bi se taj ukor mogao i na tebe odnositi? Kamo vode naši puti? Da li se možemo ponositi mislima našim? Ravna li Kristova ljubav našim životom? Upitaj se da li možda postoji raskorak između tvoje vjere i tvoga života, naše teorije i prakse?
S velikim žaljenjem moramo ustvrditi da ima kršćana koji žive kao pogani. To je potaklo velikog Indijskog mislioca Gandia da kaže: „Postao bih kršćanin kad ne bi bilo kršćana“. Privlačila njega Sveta knjiga, a život onih koji ju prihvatiše kao misao vodilju, bio mu je neprihvatljiv. Tako su eto kršćani koji bi morali svojim životnim svjedočenjem oduševljavati druge, koji ni ne znaju čitati, odbijali u njima i samu pomisao da uz taj nauk pristanu.
Zar se takovi kršćani ne bi trebali duboko zamisliti nad svojim „kršćanskim životom“. Razmisli dobro, možda negdje pronađeš sebe?
„Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam“. ((Mt.20.4.)
Gospodnji je to poziv svima. Poći na posao nikada nije kasno. Bog nagrađuje posljednji mogući sat rada. Osuđujuće je ako čitav život ostaneš bez posla.
Dobro pazi da u večer života ne bi ostao bez plaće. Radom se zarađuje mirovina. Ona može biti puna. Možda ti pripada invalidnina, možda prijevremena, a što je najgore, možda ostaneš bez ičega. Razmisli dobro, jer poslije smrti pokajanja nema.
Kreni za dobrim primjerima. Otjeraj zavist iz svojega srca, jer to je bolest koja će te uništiti duševno i tjelesno.
Tuđi uspjeh neka ti bude poticaj u radu, razmišljajući: kad je mogao on, zašto ne bi i ja. Nek mu njiva rodi, pa će biti za darove i prodaju i za ptice nebeske, pa i lopovi neće sve krasti samo s tvoje njive, kad je susjedova još plodnija.
Radi i moli se za uspjeh svoj i susjeda svoga, jer ako njemu ne rodi, „tvoja je njiva na rasprodaji“. Podbacila godina. Nije samo kod mene – odmah mi je lakše. Zašto to govoriš? Ako nema nitko, od čega ćeš živjeti? Zahvali Bogu da ima bar netko, da ima bar negdje, pa možeš kupiti. Možda ti i daruje, pa nećeš skončati od gladi.