Danas je u Imotskom, na groblju Gospe od Anđela, pokopan fra Vinko Prlić župnik iz Staševice od 2006. godine. Misa zadušnica slavljena je u crkvi Sv. Franje u 14 sati.
Životopis
Fra Vinko Prlić rođen je 22. srpnja 1940. u Sovićima (župa Gorica) od oca Petra i majke Ive r. Vlašić. Osnovnu školu je završio u Sovićima (1947.-1955.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju i Zagrebu (1955.- 1960.). Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj (1962.-1967.).
U novicijat je stupio 7. srpnja 1957. na Visovcu, gdje je položio prve jednostavne zavjete 8. srpnja 1958. godine. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1963. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 13. srpnja 1966. u Makarskoj, a red prezbiterata primio je 14. srpnja 1966. u Makarskoj. Mladu misu proslavio je u župi Gorica 24. srpnja 1966. godine.
Službe:
Metković (1967.-1973.) – župni vikar
Sinj (1973. – 1977.) – prefekt sjemeništa
Miljevci (1977. – 1982.) – župnik
Proložac (1982. – 1991.) – župnik
Imotski (1991. – 1997.) – gvardijan i župnik
Zmijavci (1997. – 2006.) – župnik
Runovići (2005. – 2005.) – privremeni upravitelj župe
Staševica (2006. – 2017.) – župnik
Službu definitora vršio je od 2014. do 2016.
U župama je redovito uređivao i objavljivao župni list.
Nagrade i priznanja:
- 1998. – Red hrvatskog pletera – dr. Franjo Tuđman
- 1992. – Priznanje su mu uručili gosp. Ben-Shachar Samuel, pukovnik Izraelske vojske i gosp. Raviv Tuvya, voditelj židovske agencije u Budimpešti
- 2012. – Grad Ploče – za životno djelo
2014. – Priznanje – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Mostar
TEKST : http://www.franjevci-split.hr
tekst objavljen 1.4.2010. na rogotin.hr
ŽIDOVI SNIMAJU FILM O FRATRU KOJI IH JE SPAŠAVAO
Židovska zajednica želi snimiti dokumentarni film o spašavanju Židova iz Sarajeva, devedesetih godina prošloga stoljeća, gdje će ključnu ulogu imati fra Vinko Prlić, tadašnji gvardijan samostana u Imotskom, a sada župnik u Staševici pokraj Ploča. Imotski franjevac organizirao je dolazak, okrijepu i odmor za preko 700 sarajevskih Židova koji su, nakon toga, nastavili put prema njihovim odredištima.
„Krajem srpnja 1992. godine primili smo dopis od Tajništva HBK i od mons. Vladimira Stankovića, tadašnjega ravnatelja inozemne pastve, s molbom sa pomognemo pri izlasku veće skupine Židova iz Sarajeva, a početkom kolovoza, iz istoga razloga, posjetili su nas predstavnici zagrebačke i sarajevske Židovske zajednice, dr. Vladimir Šalamon i Abinud Bencion. Nismo dvojili ni trenutka, pa je iz Sarajeva preko Imotskoga, u više navrata, izašlo preko 700 Židova.
Zanimljivo je napomenuti, kada bi konvoj krenuo iz Sarajeva, neprestano su zvonili telefoni, jer tada nije bilo mobitela kao danas. Članovi obitelji i prijatelji sarajevskih Židova zvali su sa svih strana, iz Jeruzalema, Londona i cijele Amerike, i raspitivali se za vrijeme dolaska i mnoge druge informacije o svojim najmilijima. U samostanu su pronašli odmor, posebno bolesni i nepokretni. Rado su nam kasnije pisali i zahvaljivali, a to traje i do danas“, prisjeća se tih dana fra Vinko. Tako je 4. listopada 1992. delegacije Židovske općine iz Sarajeva, na čelu s Ivanom Černješem, došla izraziti zahvalnost, a prije njih to je, u ime države Izrael, učinio pukovnik izraelske vojske Ben-Shacher Samuel i voditelj židovske agencije u Budimpešti Raviv Tovya. Čak su fra Vinka i još nekoliko najzaslužnijih članova samostana pozvali da posjete Izrael o njihovom trošku i susretnu se s onima koji su izašli iz Sarajeva. „Iako sam prihvatio poziv, zbog ratnoga stanja i brojnih obveza nisam otišao. U to vrijeme u Imotskom dekanatu bilo je više od četiri tisuće prognanika i izbjeglica iz svih krajeva. Tada su i mnogi župljani dali na raspolaganje svoje kuće“, kaže imotski franjevac.
Jedan od židovskih izbjeglica, koji se i sam probio iz Sarajeva, a kasnije sudjelovao u prihvatu svojih sunarodnjaka, Abinud Bencion, ne štedi riječi hvale za fra Vinka. „Sarajevo je u to vrijeme bilo u totalnoj blokadi i izlaz iz opkoljenoga grada bio je ravan podvigu. Prvo smo pomoć dobili od HBK koja je pismeno zatražila od svih župa kroz koje smo prolazili da nam pomognu. U franjevačkom samostanu u Imotskom, raširenih ruku, s osmjehom na licu i uz riječi „Izvolite braćo!“, dočekao nas je fra Vinko. Moram priznati sa sam s velikom zebnjom i nelagodom prvi put ušao u samostan, ali poslije prvih razmijenjenih riječi osjećao sam se kao kod kuće s najiskrenijim prijateljem. Za sve naše zahtjeve fra Vinko je imao rješenje, a upoznao nas je s vrhom civilne i vojne vlasti HZ-HB, što se kasnije ispostavilo kao jako bitan argument u realizaciji cijeloga projekta“, tvrdi Bencion, danas dubrovački umirovljenik. Abinud Bencion naglašava da je fra Vinko angažirao cijeloga sebe i svoju župu da pomogne izbjeglim Židovima, ali i svima drugima koje je pogodila ratna nesreća, pa je grad Imotski i franjevački samostan pretvorio u oazu spasa. „Fra Vinko je organizirao da nas u Imotskom u bilo koje doba dana i noći dočeka tanjur tople juhe, jelo i piće, a imotske domaćice donosile su nam slastice. Ljudi iz konvoja, stari i mladi, koji mjesecima nisu vidjeli „pošten“ obrok, plakali su dirnuti pažnjom naših domaćina. Nikada neću zaboraviti što je taj dobri i plemeniti čovjek napravio za nas“, rekao je Bencion i istaknuo iznimno pozitivnu ulogu Joze Marića, tadašnjega gradonačelnika Gruda i Ive Todorića, tada načelnika policijske uprave u Imotskom.
Fra Vinko, međutim, smatra da je samo izvršavao svoju misiju. „Moja svećenička dužnost bila je pomoći ljudima u nevolji. Sretan sam da sam mogao pomoći i zbog toga mi ne treba nikakva nagrada. Sa svojim fratrima pomagao sam svima koji su prognani sa svojih ognjiša, pa je bilo slučajeva da su u samostanu boravile katolička, pravoslavna i muslimanska obitelj“, zaključuje skromni franjevac provincije Presvetoga otkupitelja, kojega je Franjo Tuđman odlikovao Redom hrvatskog pletera.
SPAŠAVAO SRPSKE IKONE
Osim spašavanja Židova, fra Vinko je spašavao ikone iz srpske pravoslavne crkve u Glavini Donjoj. Na traženje crkvenog odbora te crkve, spremio je 31 ikonu u samostan u vrijeme Domovinskoga rata.
Međutim, glasilo Vojske Krajine optužilo ga je kako je oteo vrijedne slike.
Luka Ivanišević i Nemanja Dragičević, koji su mu ikone i predali na čuvanje, demantirali su lažne medijske optužbe i 17. kolovoza 1995. pisanim se putem zahvalili „gvardijanu i cijeloj samostanskoj obitelji što su sačuvali 31 sliku iz naše crkve“.