U SUSRET BOŽIĆU – Čovjek bez čovjeka nije čovjek!
Pokušajmo iskreno i s više ljubavi i dobrote doživjeti dolazak među nas NAJVEĆEG MORALNOG KRITERIJA ČOVJEČANSTVA!
Čovjek je “korelat” čovjeka i druga strana njegove medalje. Ne može se biti čovjek i biti bez čovjeka. To je tako povezano i nužno, kao što je svim živim organizmima nužan zrak, sunce i voda. Tu još nije govor o onoj tjelesnoj i ekonomskoj povezanosti i pomoći, već o onoj upućenosti, koja proizlazi iz bistva i smisla čovjeka. Da, čovjek treba biti da bi mogao biti, jer bez njega nije. Nije riječ toliko o umnoj strani čovjeka, koja se više manje može i sama razvijati, koliko o onim drugim, osjećajno-voljnim svojstvima, koja su isključivo društvene naravi. Čuvstvo, radost, žalost, bol, sućut, iznenađenje, razočaranje, oduševljenje, zanos, ideali, volja, odluka, porivi, ciljevi, kolebanja, odlučnost, jakost i slično-sve je to moguće, samo i isključivo u odnosu čovjeka s čovjekom.
Moguće je, doduše, takva stanja doživljavati i sa samim sobom, te u odnosu s prirodom, sa životinjama, biljkama, stvarima i predmetima, ali to su kao izvitoperena stanja, kao što je njihov nositelj izvitoperen čovjek. Pravu bol može čovjeku zadati samo čovjek, kao što ga samo ovaj može razveseliti. Mi se na njemu “vježbamo” u svom čovještvu, a preko njega polažemo svoj ispit. Ništa u nama nema pravo na opstanak, što u stvari tih odnosa nije ovjerovljeno. Tko utekne i izbjegne taj dodir, taj nije živio, odnosno, živio je nekim umjetnim, ali ne prirodnim životom. Ocjenu o čovjeku može izreći samo drugi čovjek. On se mora sastati, sukobiti i spojiti s čovjekom, pa da po onoj iskri, koja pri tome nastane, zaključimo o njegovu električnom polu i naboju. Ti polovi izazivaju vatru, a u njoj se svatko mora krstiti i okušati. Nikakva druge vježbe ne mogu oprostiti, nadoknaditi i spasiti pomanjkanje “vježbe” čovjeka s čovjekom.
Čovjek je naše zrcalo. Ni mi sami, ni drugi ne znaju što smo i kakvi smo, ako se nismo ogledali u zrcalu drugoga.
Talent bez značaja nije ništa, a značaj je ona zlatna žica, koja se oblikuje u onim isprepletenim vezama i odnosima. Čovjek je naša vaga, naš toplomjer i tlakomjer. Sve se mora na toj vagi izmjeriti, ocjeniti i onda dobiti svoju oznaku, jer bez nje, sva su naša svojstva, kao lažne i nezakonite novčanice, kojima nedostaju žig i broj. Sve naše, naš cjelokupan unutrašnji namještaj i inventar moramo podnijeti na ovjerovljenje i na nostrifikaciju, inače su naše vrednote kao novčanice, koje nemaju pokrića
Ukratko: čovjek je naša potreba i dužnost.
Ovih nekoliko napomena ide za tim, da pokažu neke žive primjere, gdje se na tu istinu zaboravlja i gdje se čovjek, bez razloga i opravdanja otupljuje u sebi onu svoju društvenu žicu, te tako onemogućuje osobnu i opću korist.
NE MOŽE SE PRESKOČITI ČOVJEKA DA BISMO DOŠLI DO BOGA!
Oni, koji su preko noći i bez razloga ostavili čovjeka, brzo će se, opet, k njemu vratiti. Sjetimo se, dalje, onih, koji zbog raznih predrasuda bježe od čovjeka. Visokoškolovani i visokopoloženi neće razgovarati s neukim i “nižim” od sebe, bogataši izbjegavaju sirimahe, građani seljake, činovnici radnike. Pa onda oni umišljeni, nadareni i talentirani, koji “nemaju s kim razgovarati”. Kako je potrebno i korisno zaći u taj drugi, nama različit i takozvani “mali svijet”, vidjeti njegove jade i nevolje, čuti razna mišljenja, upoznati protivne nazore i sresti nama nepoznate probleme. Imaju li se takvi pravo istinski radovati Božiću?
Život je tako raznolik, njegov raspon je golem i tako se ograničiti samo na “svoj” krug ljudi, na “svoje”društvo, taj će poznavati samo usko područje života, a sve ostalo će zanemariti i zapustiti. Čovjek je veoma “valentan”, on brzinom magneta privlači čovjeka. Zato ne smije svoju praiskonsku narav nasilno mijenjati ni bježati iz magnetskog polja i područja svojih silnica. Da bi pred sobom i pred drugima vidio, koliko je čovjek, nije dovoljno da radi i misli, već on mora i položiti ispit u tome: koliko može trpjeti, podnositi, prelaziti, opravdati i žrtvovati, a to je moguće samo u dodiru s drugim čovjekom. Čovjek bez čovjeka je željezo koje hrđa, svjetiljka koja ostaje bez ulja i fitilja.
Žrtvujmo malo svoga mira i moći iz dužnosti prema sebi, prema svojim najbližima, pa i prema zajednici, zagaziti smjelo u gužvu i, ako hoćete u blato života, da bismo radosniji dočekali Božić!
Dr. Filip Šalinović