Sve što majka djetetu govori je važno. Ako joj se nešto učini posebno važnim, ona to ponavlja mnogo puta želeći „uglaviti“, utisnuti, usaditi, utkati u dušu, srce, pamćenje svoga čeda želeći mu obilje sreće i blagoslova Božjega u njegovu hodu kroz život, nastojeći ostvariti majčine snove izgovorene nad kolijevkom, tražeći zaštitu Svevišnjega.
Majka crkva slično postupa. Sve ovo vrijeme nakon proslave Isusova rođenja Crkva nam želi usaditi duboko u dušu, u našu kršćansku svijest i život beskrajno veliku istinu:
Bog je došao među nas, postao čovjekom, udomio se među nama, postao naš rod. Bog dolazi k nama. Nije došao na našu zemlju da prošeta i ode, nego da boravi s nama i među nama. Došao je da zemlju pretvori u nebo, čovječanstvo u Božju obitelj, svako ljudsko biće u dijete Božje, da nam donese Božju kulturu, kako bi nas učinio sretnima.
U srcu naše povijesti ostaje Isus Krist
Današnje evanđelje nam govori o Isusovu krštenju. Tu ga nebeski Otac predstavlja: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina“. (Mk.1.11.). Potvrda je to s neba, od sada svima poznata. Istodobno primajući na Jordanu krštenje pokore, preuzima grijehe svijeta.
Krštenje Isusovo prijelomni je glas njegova života. Dotad gotovo nepoznat, otad će zauvijek biti poznat po svojim riječima, nauku, djelima, čudesima, golgotskom križu i uskrsnuću. Htjeli ili ne htjeli, u srcu naše povijesti ostaje On – Bogočovjek Isus Krist – naša Istina, Put i Život – Sunce našeg života.
Isusovo krštenje nas podsjeća na naše krštenje, kada smo postali članovi Crkve – tog mističnog otajstvenog tijela Kristova. Za nas je to velika čast, a za roditelje velika obaveza i dužnost da svoju djecu odgajaju – u život usmjeravaju u Kristovu duhu ljubavi.
Krštenje je uvijek bio svečani čin za roditelje i prijatelje koji bi se okupili znatiželjni kako dijete izgleda – na koga je nalik, i koje će mu ime dati, koga će od rodbine imenom počastiti. I kad je stari Zaharija na pločici napisao: „Ivan će se zvati“, okupljeni su pitali kako to, ta nitko se tako od rodbine ne zove? Zaharija je samo ispunio ono što mu je anđeo kazao prije Ivanova začeća. Sve nam to svjedoči da su se imena djeci davala po rodbinskoj lozi. Da bi se to moglo ostvarivati, živjelo se u slozi i ljubavi.
Ime je znak po kojem nas prepoznaju i nakon smrti. Tko se stidi svog roda – svog imena, taj nije zavrijedio da ga se poštuje. A tko sebe ne poštuje, ne može očekivati da bude poštovan. Svi narodi imaju svoja narodna imena s kojima se ponose. Postoje narodne pjesme, narodne nošnje – folklor, narodna kuhinja, narodni običaji. Bolje da nestane mjesta nego običaja – narodna je mudrost. Mjesto i nestaje kad nestane običaja. Zar ćemo zaboraviti narodne plesove, što spada u kulturu jednog naroda? Suludo bi bilo toga se odreći.
Naši stari su upravo preko imena poštivali svoje korijene. Nije ih ponijelo pomodarstvo, i nisu djeci davali strana imena. Po imenu si mogao znati odakle je i kome pripada. Ako naš život nije kršćanski, ništa nam neće koristiti krsni list. Krštenje je veliki dar, milost i odlikovanje, ali i obaveza. Taj dar moramo čuvati, njegovati, odgajati, razvijati. Moramo svaki dan biti što sličniji Isusu.
Budi ponosan time što jesi
Da li je stvarno tako u našem životu? Ima ih koji skrivaju svoje kršćanstvo, koji ga se stide. Ti budi ponosan time što jesi.
Mnogi ljudi slave dan svoga rođenja. Malo je onih koji slave dan svoga krštenja, što pokazuje da do njega malo drže, što potvrđuje i njihovo nedosljedno življenje. Krsnu – bijelu haljinu naše duše trebamo čuvati „ko oči u glavi“. Krštenje je sveta tajna preporođenja, posinovljenja. To je nešto nadasve veliko.
Voda osim što je izvor života, čisti nas od prljavštine. Ljudi su hrlili Ivanovu krštenju jer su bili svjesni svojih slabosti želeći se ojačati u borbi sa svakidašnjim napastima gdje tjelesnost odvlači od duhovnog. „Nakon mene dolazi jači od mene… Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom svetim?“ (Mk.1.7-9).
I pristupa mu Isus tražeći krštenje. To Ivana zbunjuje pa veli: „Ti mene treba da krstiš, a ti – ti da k meni dolaziš?“ (Mt.3.14.). Drugim riječima: Tebi ne treba nikakvo krštenje, ni obraćenje. Isus to ipak traži u znak poniznosti i primjera.
„Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini, da mi budemo pravednost Božja u njemu“. (2.Kor.5.21).
Kao što majka kupa – pere svoje nejako dijete, tako i Isus, da bi nas očistio, i tako pripremio za susret s nebeskim Ocem, preuzima na sebe naše slabosti kako bi ih oprao u svojoj otkupiteljskoj ljubavi.
Što god u znak zahvalnosti učinimo kako bi mu se odužili, nikada nije previše. Biti dijete Božje, član velike Kristove zajednice Crkve, živi svjedok Krista i njegove nauke, velika je čast, koja nas obvezuje na stalno svjedočenje Kristova životnog nauka.
Svi smo pozvani na to svjedočenje. Primjeri, primjeri privlače. Kršćanin mora svojim životom pokazati vrijednost Isusova nauka, svuda, i u kući i na putu, na ulici, na radnom mjestu, u školi, svuda. Najlakše je svjedočiti među četiri zida crkve, ali to malo znači ako zatajimo u svakodnevnom životu.
Ima ih koji gaze po tuđim, a još su gori oni koji gaze po svojim svetinjama. Za njih bi mogli kazati da su bez pameti. Ne želiš valjda da se to o tebi bude govorilo. Kako pri zdravoj pameti možeš vrijeđati onoga koji te u svojoj ljubavi drži kao malo vode na dlanu.
Naš odnos – ljubav prema Bogu mjeri se odnosom prema bližnjemu, čovjeku, pa i prirodi koju On za nas stvori i koju nam povjeri.