Petu godinu zaredom su najbolji. A samo ih je troje. Dvije djevojčice, Iva Matutinović i Anđela Bošković i učiteljica Silvija Krmić. I to je cijeli razred, cijela jedna škola. U Zaostrogu.
Prvih godina bili su u iščekivanju. Sada su znali. Opet su sakupili najviše starog papira u svojoj kategoriji za DM-ovnatječaj Zeleni korak (3 060 kilograma) i zasluženo dobili, ovaj put novčanu nagradu za svoju školu. Ne ostave oni sebi ništa. Ne treba im. Sve imaju. Njihove vrijedne ruke, svake godine prave kolače povodom Dana zahvalnosti za plodove Zemlje, prodaju ih svojim sumještanima i kupe sve potrebno za svoju malu školu. Sve imaju, osim djece. Imaju priliku još samo iduće godine osvojiti nagradu za svoju školu.
Tad će se vrata još jedne male škole zauvijek zatvoriti. Nema djece. Učiteljica Silvija Krmić šest je godina u Zaostrogu. Ostavila je trag. Nije djecu naučila samo množiti i dijeliti brojeve. Naučila ih je množiti uspjehe, dijeliti dobrotu, osmijeh, lijepu riječ. Naučila ih je voljeti sebe, svoj dom, mjesto, domovinu. Ta mala škola uvijek je uključivala cijelo mjesto u svoje aktivnosti i svi su im rado pomagali. Cijelu godinu pred vratima pronalaze stari papir, čepove. Suživot škole i mjesta vidi se u svakoj njihovoj aktivnosti. Organizirali su oni i dječje predstave, i večeri poezije u dvorištu svoje škole.
Nije ih nikada bilo dovoljno, ali „posuđivali“ su djecu iz mjesta, djecu koja su odavno već napustila ove školske klupe. Ove djevojčice, gdje god se u budućnosti nađu, znat će cijeniti svaku biljku, svako stablo, znajući koliko su ih spasile, prenoseći tone i tone papira svojim malim nejakim ručicama.
