U svečarskom raspoloženju, u prepunoj crkvi u Bristu, župnik župe svete Margarite Mučenice, fra Bone Bilić, uručio je papinski blagoslov pape Franje gospođi Jelki Borić, povodom njenog 80-og rođendana. Pisanu povelju kojom Njegova Svetost udjeljuje apostolski blagoslov za aktivno sudjelovanje u radu župe gospođa Jelka je dobila jer je cijeli svoj život posvetila Bogu i Crkvi. „Još od najranijih dana, poučena Božjom riječju i oboružana krajnjoj nesebičnošću, stavila je sebe u službu Crkve.
Ona i njena obitelj uvijek su bili odani Crkvi stavljajući Boga u prvi plan, što je posebno bilo izraženo u vrijeme komunističkog totalitarnog režima, kada je pripadnost Katoličkoj crkvi i pomaganje svećenicima bilo tumačeno kao neprijateljsko djelovanje. Dugogodišnjim sviranjem i pjevanjem, te pripremanjem crkve za nedjeljne i blagdanske svečanosti, svjedočila je Kristovu ljubav prema čovjeku, a donirajući obiteljsku zemlju za izgradnju župne kuće pokazala je da joj je dobrobit Crkve i župne zajednice na prvom mjestu i da je osoba odana Kristu, ne očekujući ništa za sebe. Bila je i ostala proročki glas Crkve i dosljedni navjestitelj Božje ljubavi i ljepote Evanđelja“, rekao je fra Bone dok je gospođi Jelki uručivao priznanje koje nitko prije nje na području Općine Gradac nije dobio.
Slavljenica nije skrivala emocije dok je primala bezbrojne čestitke vjerničkoga puka. Bila je i remeta i vjeroučiteljica, i pjevačica i čistačica, radila je sve što je bilo potrebno da se služba Božja odvija u najboljem redu. Premda ne voli medijski publicitet, gospođa Jelka pristala je ukratko se podsjetiti što je sve prošla u životu zbog ljubavi prema Bogu i svome narodu. „Tu ljubav usadili su mi moji roditelji i već sa 16 godina u crkvi sam predvodila molitvu krunice u svibnju i listopadu.
[Best_Wordpress_Gallery id=”271″ gal_title=”180626brist”]
U mojoj obitelji biskupi i fratri bili su rado viđeni gosti. Frane Franić i Ante Jurić bili su često u našoj kući i zbog toga smo bili spremni podnijet svaku žrtvu. Naime, moj otac Radoslav je u Drugom svjetskom ratu otišao u partizane, bio je bolničar i, između ostaloga, sudjelovao je otvaranju prve ambulante u Podgori. Tijekom rata Nijemci su nam zapalili kuću, kao i još dvadesetak drugih i župni stan. Nakon završetka rata, nova vlast uvjetovala je popravak kuće time da se distanciramo od Crkve i svećenika. Za moga oca to je bilo potpuno neprihvatljivo i odbio je, pa naša kuća, kao i kuće nekih drugih ljudi, koji su učinili što i mi, nije bila obnovljena, a mome su ocu oduzete spomenice i druga ratna priznanja“, kaže Jelka.
Ova samozatajna i pobožna žena imala je zbog vjere i stalne probleme na radnom mjestu u jednom hotelskom poduzeću, gdje je bila izložena raznim podmetanjima i nije mogla zasnovati stalni radni odnos. A sve je kulminiralo kada su joj šefovi dali ultimatum, shvativši da svake nedjelje nađe zamjenu kako bi mogla prisustvovati svetoj misi. No, Jelku ništa nije moglo obeshrabriti, i dalje je bila aktivna u župnoj zajednici, iako bi svećeničku robu, nakon pranja, morala sušiti na skrivenim mjestima, jer je za novu vlast i to bio smrtni grijeh. Punih 37 godina kupila je lemozinu u briškoj crkvi i vodila crkvene knjige, a kada je pitate što kani nakon ovoga velikog priznanja, iskreno i kratkoodgovara: „Dok budem živa, služit ću Bogu i svome narodu!“.