Djelomično otapanje najrigidnijeg totalitarizma u “jugoslavenskoj” varijanti, nakon pada sveprisutne udbaške strahovlade A. Rankovića, omogućilo je pristupi nekim zabranjenim temama naše povijesti. Pa ipak, bilo je prerano i sjećam se, kako su reagirali južni i sjeverni hrvatski unitaristi. Opasnost po federalni javni red, mraz Hrvatskog proljeća i svih iluzija, dohvatilo je i probudilo mnoge hrvatske intelektualce, podvrgnute sudskim progonima od početka 1972. do jeseni 1975. godine. Tim više, što i danas ima onih, koji nam prodaju tu unitarističku idilu i maglu. To je bilo bavljenje znanošću, koja je uništila I Pilara, M. Šufflaya, I. Guberinu i tolike druge pisce, pjesnike, književnile, profesore i novinare, nestale u tamnicama Ozne i Udbe.
Srećom, došlo je novo vrijeme, gdje moramo uspješno razmicati naše, ponekad naoblačene obzore, kao vrelo trajnih nadahnuća, koji nas na svoj način i danas određuju!
Slaveći prije pet dana Obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja u Kninu, htio bih podsjetiti, kako grad Knin često nazivamo: stari Zvonimirov grad. Činjenica je da su se Hrvati u svojoj najranijoj povijesnoj poojavi na svojoj obali susretali sa stanovnicima obalnih gradova, s čvrstim, još u antičkim zidovima od Istre do Skadra. Ti su stanovnici dočekali novodošle Hrvate pred svojim vratima i s njima dalje živjeli u simbiozama i sukobima tijekom ovih ranih stoljeća. Njihove težnje za supremacijom, poput Osora, Raba, Zadra, Trogira , u Dioklecijanovoj palači, spisateljskoj utvrdi, nakon pada Salone. U tituli hrvatskih vladara, u nizu njihovih isprava, oni su kraljevi Hrvata i Dalmatinaca i Hrvatske i Dalmacije. Klasična je u tom smislu prisega kralja Zvonimira, kada ga je u Nedjelju 9. listopada 1076. godine u bazilici sv. Petra u Solinu okrunio papinski poslanik Gebizon: “Ja Dmitar, koji se zovem Zvonimir; Božjom milošću knez Hrvatske i Dalmacije, od tebe gospodine Gebizone. . . zajedništvom i slogom cjelokupnog klera i naroda izabran vladarom kraljestva Hrvata i Dalmatinaca. . . žezlom i krunom obdaren i postavljen kraljem. ”
U rana srednjovjekovna razdoblja, za sada, ne želim ulaziti, ali sam uvijek bio svjestan mnogih događaja iz antike, koji i danas traju u mnogim etnografskim, folklorističkim i drugim tradicijama. Sjetimo se šibenske, drniške i ličke kape, narodne ornamentike i drugih i danas prisutnih sastojnica s područja Delmata. I danas žive imena njihovih naselja i brda u pohrvačenom obliku poput Promone (Promin) , Osinium (Sinj) , Ninia (Knin) , Tilurium (Trilj) , Adrion (Dinara) , Narona (Norin) , Salona (Solin) i druga. Kao jednu od važnih komponenata etnogeneze Hrvata u središnjem prostoru rane hrvatske države tijekom svoga razvitka, sve to asimilirali pod svojim imenom, koje traje i danas. Dalmatinsko ime postaje sinonim hrvatskoga. Rekao bih da kasni odraz toga nalazimo u čuvenom Rječniku PET NAJPLEMENITIJIH EVROPSKIH JEZIKA FAUSTA VRANČIĆA iz 1595. godine.
Hrvati su jedini narod u Evropi zapadnoga kršćanstva, koji se u bogoslužju služi vlastitim jezikom i to tisuću i tristotine godina prije II. Vatikanskog sabora. Crkva je kao jezike bogoslužja priznavala samo: latinski, grčki i hebrejski. Nadalje Hrvati, kao još jedan unikum u Evropi, koristi tri pisma: latinicu, glagoljicu i svoju varijantu ćirilice, koji su stari Poljičani zvali “Rvacko pismo”. Latinski natpisi hrvatskih vladara i druga epigrafska ostavština u svoju je monumentalnu zbirku uvrstila je i hrvatska država. U našim starim crkvama latinština je bila prisutna, u selima i crkvama Dalmatinske zagore i drugdje.
OVAKAV KORPUS SREDNJOVJEKOVNIH NATPISA SVOJIH VLADARA NEMAJU NI VODEĆI EVROPSKI NARODI !
U Baškoj, na otoku Krku, na jedinstvenoj, glagoljicom pisanoj Baščanskoj ploči oko 1100. godine, opat Držiha naziva Zvonimira “kralj hrvatski”. Čitava je naša obala govorila hrvatskim čakavskim jezikom i to od Kopra do Skadra, već od sedmog stoljeća. Kada su Hrvati lađama nadzirali svoju obalu, bili su najjači. Uspješno su ratovali s Mlečanima, Normanima, raznim gusarima i drugima.
Tako se oblikovala naša sastojnica, koje više-manje sačinjavaju i naše današnje odrednice.
Dr. Filip Šalinović