Ljudi se stalno žale na slabe plaće kojima ne mogu dostojanstveno prehranjivati svoju obitelj plaćajući kredite i raznorazne namete. Rijetka su poduzeća – ustanove, gdje su radnici zadovoljni svojim primanjima. U prirodi je čovjeka da teži za boljim uvjetima života. Kada promatramo poduzeća i plaće njihovim zaposlenicima, lako je uvidjeti da se težina posla i odgovornosti na radu bitno razlikuju. Gdje su veće plaće potrebno je mnogo više „zasukati rukave“. Poslovi – zaduženja su mnogo teži i odgovorniji. Nije normalno očekivati velike plaće za neki jednostavan – prosječan posao.
„Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu“
U „Gospodnjem vinogradu“ svatko ima posla i dobro je plaćen prema učinku. Svi imaju velike plaće, što samo po sebi podrazumijeva i veliku odgovornost. Gospodin od nas mnogo traži, ne mijenja svoje zahtjeve prema našim prohtjevima. Njegova „pravila igre“ su stalna, nepromjenjiva, važeća za sva vremena i za sve djelatnike.
U knjizi o Jošui čitamo: „Sabere Jošua sva plemena Izraelova i reče svom narodu: „Ako vam se ne sviđa služiti Gospodinu, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu“. Narod odgovori: „Daleko neka je od nas da ostavimo Gospodina, a služimo drugim bogovima, Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja… I mi ćemo služiti Gospodinu, jer on je Bog naš“.
Od tada do danas ništa se nije promijenilo u glavama ljudi. Jedni se bune, propitkuju, drugi ponizno prihvaćaju život darovan od Gospodina.
Mnogi su u Isusu gledali proroka, vođu, kralja koji će obnoviti slavu i veličinu židovskog naroda i države, omogućiti im bogat i udoban život.
Židovi se toga ne mogu odreći. Kad vide da im Gospodin to ne jamči, odreći će ga se. I apostoli se kolebaju govoreći: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati? Isus im stoga reče: „Da možda i vi ne kanite otići?“. Odgovori mu Šimun Petar: „Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji“. (Iv.6.60.).
Evanđelje naglašava veliku istinu: mnogi oduševljeni Isusovi učenici ostavljaju ga kad ih stavi pred velike obveze. Riječi njegove postaju im „tvrde“. S Isusom nema pogađanja. Tada nastaje nesporazum. Ma što učenici učinili, Isus ne mijenja svoje izjave, ne mijenja svoje zahtjeve. Čovjek može odbiti Božju riječ, ali ne i odgovornost za taj čin.
„Tada se mnogi njegovi učenici povukoše i nisu više išli s njime“. (Iv.6.66.). Tako je bilo davno, tako je često i danas. Naša vjera je nerijetko na velikoj kušnji..
Mnogima se čini da se ne isplati biti vjernik, kršćanin. Čine im se teško prihvatljivi Isusovi zahtjevi, pogotovo kad od nas traži odricanje, a mi uživanje.
Nerijetko se može čuti kako roditelj kaže da je pogriješio u odgoju djece. Učio ih je poštenju, poštivanju Boga i čovjeka, a eto tu oko njega mnogi u životu bolje prolaze koji do toga ništa ne drže.
Istina je uvijek „tvrda“, otkriva čovjeku njegovu nesavršenost
Njemački filozof Hegel reče da je njegove misli – filozofiju shvatio samo jedan učenik, a i taj – pogrešno. Isus bi se slično mogao potužiti na svoje učenike. Ne razumiju ga, ostavljaju ga kad se nađu pred istinom koja se može „stati u njihovu malu glavu“. Smetnja su tome njihove „mutne naočale“, mjere i sprave… Tvrd je to govor – ponavljaju. Zaboravljaju da je istina uvijek „tvrda“, otkriva čovjeku njegovu nesavršenost.
Ostavljaju Isusa mnogi kad se nađu pred velikim zahtjevima, nezaobilaznim dužnostima. Kad se sretnu i sukobe sitni čovjekovi interesi i Božja istina, teško ti ga istini…
Napuštaju Isusa mnogi kad od njih traži opraštanje, ljubav, nesebičnost prema svima i svakome. Čovjek je slijepi zaljubljenik u samoga sebe, beskrajno sebičan, osjetljivo i osvetljivo biće. Za njega je zato Isusov govor odveć tvrd.
Mnogi ostavljaju Isusa kad moraju na „svoj križni put“. Čovjek bi tako rado kročio ugodnom cvjetnom stazom, a najčešće mora gaziti po trnju. Tom i takvom čovjeku Kristov put je hrapav, i on po njemu ne želi koračati.
I nama je, kao i apostolima, upućeno veliko pitanje: „Zar ćete i vi otići?“. Naš je odgovor u današnjem evanđelju: „Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“. (Iv.6.68.).
Dostojevski napisa: „Svaki čovjek mora imati neko mjesto kamo će otići!“. Ima li čovjek kamo otići ako bi ostavio Isusa i evanđelje?.. Zar ima boljeg mjesta za naše korake, um i srce?..
Ima, ima mnogo putova, ali u besputno lutanje, u noć, u ništa… Bez nekog višeg cilja sve postaje beznačajno, i sam život postaje besmislen.
Ima ih koji gube vjeru, ali ne nalaze ama baš ništa što ju može nadomjestiti. Možemo otići od Krista, ali kome i kamo?.. Možemo odbaciti Krista, ali čime ćemo ga nadomjestiti?
Treba nam Isus Krist, jer nam treba put u život, a On je Put. On je svjetlo na putu u život. Zato ponavljamo: Gospodine, kamo ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga!
Zaslužio je Isus da mu vjerujemo. Zaslužio je to riječju i djelima – čudesima brojnim, naukom božanskim, ljubavlju vječnom!
Ne možemo nešto odbaciti jer ne shvaćamo. Prihvaćamo jer znademo kome smo povjerovali – Onome koji ne može prevariti, a niti prevaren biti – Isusu. Na Posljednjoj večeri daje nam hranu besmrtnosti, koja vodi u život vječni.
Kad ne bismo vjerovali da je Isus s nama kod svete mise, da se njemu klanjamo, da ga u pričesti primamo, onda bi naš dolazak u crkvu bio besmislen.
Kad ne bismo vjerovali Isusu, to bi značilo reći mu da nas vara – a to bi bio strašan grijeh. Bože, oslobodi nas te pomisli, tog nepovjerenja.
Zaslužio je Isus naše povjerenje. Zaslužio je da vjerujemo u njegovu dobrotu, u njegovu ljubav, i da budemo sigurni da nas neće prevariti.
Nek ti Gospod dade ustrajnosti na tom putu povjerenja!