„TKO HOĆE ŽIVOT SVOJ SPASITI, IZGUBIT ĆE GA, A TKO IZGUBI ŽIVOT SVOJ PORADI MENE, SPASIT ĆE GA“
Koliko ljudi, toliko ćudi. Koliko ljudi, toliko i pogleda na život, na svakidašnjicu, na zbivanja i osobe. Tako je danas, tako je bilo, a ni sutra se nešto bitno neće mijenjati.
Sastalo se društvo i raspravljaju o nekom aktualnom događaju, o nekoj osobi, ističući ono što se govorka u javnosti. Dobro, dobro, to smo čuli – pročitali u dnevnom tisku, ali što vi konkretno o tome mislite, reče jedan od njih.
Životom svjedočiti svoj stav prema Isusu
Tišina je zavladala, pa se okuražiše neki iznoseći svoje stavove. Nije to bilo lako. Lakše je bilo prepričavati bez odgovornosti ono: čula – rekla, nego iznositi svoje mišljenje i odgovorno stati iza izrečenih riječi.
Današnje evanđelje nas upozorava: Isusov život je na velikoj prekretnici. Već dugo su obespravljeni Židovi pratili njegove riječi i korake. Pitali se: Tko je on – veliki čudotvorac iz Nazareta od Boga davno obećani Mesija, Osloboditelj svoga obećanog naroda?
I krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezarje Filipove. Putem on upita učenike: „Što govore ljudi, tko sam ja?“. Oni mu rekoše: „Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka“. On njih upita: „A vi, što vi kažete, tko sam?“. Petar prihvati i reče: „Ti si Pomazanik – Krist“. (Mk.8.27-35).
Isusovo pitanje učenicima odzvanja do današnjih dana i dopire do svakog čovjeka, posebno vjernika. Isus traži da se svatko sam izjasni, da zauzme svoj stav prema njemu, i to životom svjedoči.
Dobro je poznavati mišljenje okoline – učenih i neukih. Dobro je poznavati svjedočanstva povijesti, i na osnovu toga zauzeti svoj stav. Sve bi nam to moglo pomoći.
Zanemarujući sve izrečeno mogu reći: Isuse, ja vjerujem u Tebe, vjerujem Tebi. Znam što te je sve pratilo na ovozemaljskom putu. Ja idem za tobom, jer ti si Put, Istina i Život. Pomozi mi, daj mi snage da ustrajem.
Malo je nas rođeno u štali poput Tebe. Teško je bilo tvoje djetinjstvo kao priprema za ono što te čeka u danima tvog javnog djelovanja.
Nitko od nas nije toliko pomagao drugima u nevolji kao Isus, nitko nije toliko suza otro, toliko srca utješio, a nitko nije doživio toliko nezahvalnosti, podvala, laži i kleveta kao Isus. Jedan od njegovih učenika ga je prodao i predao mučiteljima. U nevolji je svima pomagao, a u njegovim patnjama njemu nitko osim Veronike koja je pokazala svoju ljubav – svoju hrabrost probijajući se kroz razrjarenu gomilu zavedenih bezglavih klimoglavaca, ne bojeći se naoružanih vojnika, pružajući Isusu rubac da otare krvlju i znojem prekriveno lice. Ljubav svladava sve prepreke. Isus joj ne ostaje dužan. Vraća joj rubac i na njemu utisnut svoj lik. Isus ni u tim teškim trenucima svoje muke nije prestao misliti na druge. Konačno radi nas – za druge i nosio je svoj križ.
Znojimo se mi u toplim danima – u teškoćama, i kažemo da nam je teško, i pravo govorimo. No, ne znojimo se krvavim znojem kao Isus.
Samo je žrtva dokaz ljubavi
I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uzme u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko!“. (Mk.8.31-33).
I nastavi Isus: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga“. (Mk.8.34-35).
Htio je Isus reći: Ja hoću u potpunosti izvršiti što Otac od mene traži, hoću se pokoriti volji svog Oca. I tko god me od toga odvraća, on mi nije prijatelj, on je sotona jer me nagovara da se usprotivim Ocu.
Petar se htio napraviti Isusu prijateljem, ali na taj način da se Božji plan gazi. Zato mu je Isus tako oštro odvratio.
Sjetimo se toga često u životu kad ti se netko pravi prijateljem na račun Božjeg zakona. Sjeti se što je u takvom slučaju Isus rekao Petru.
Kad ti netko „mudruje“ oko odgoja djece govoreći pusti ih da žive, da se vesele, da uživaju u životu poput vršnjaka, ta takova su vremena. Nećeš ih valjda držati zatvorene u kući? Reci mu: Odlazi sotono. Ja ne želim da mi ulica odgaja djecu. Dužnost mi je roditeljska upraviti ih na pravi put, a taj put je Isusov put.
Kad bi netko govorio đaku: Čemu stalno ideš u školu, a i knjiga ti je stalno u rukama – zamijeni je loptom, bolje ćeš proći. Nisu to prijateljski savjeti. Ako ih slučajno poslušaš, u životu ćeš ih proklinjati, a ne blagoslivljati. Zato sada pamet u glavu, i drž se Božjeg zakona.
I mi imamo „ludih prijatelja“ koji nam savjetuju nekakve olakšice na račun Boga i duše. Zato, idi kroz život otvorenih očiju pa takve lažne prijatelje na vrijeme uoči. Dobro ih se pazi. Smogni snage i reci im – odlazite od mene!
Ako Božji zakon traži od nas neke žrtve, prihvatimo ih drage volje, jer to Isus od nas traži. Shvatit ćemo to „na koncu dana“.
Dok majka umiva malo dijete, ono ponekad kriči – plače. Majka se ne obazire na plač, nego dalje radi svoj posao. Zna dobro što je korisno djetetu.
Kad nas snađe neka nevolja, nije nam ugodno, ali budimo sigurni da nam Bog nije dušmanin. Zna Bog zašto to radi.
Ideš k liječniku – slušaš ga jer imaš povjerenje u njegovo znanje i ljudskost.
Zar Isus nije zaslužio totalno povjerenje i potpuno predanje? Patnje su teške samo onome koji zaboravlja da ga Bog voli. Samo je žrtva dokaz ljubavi. Nikada to ne zaboravi.