Nakon što je „sakupio“ 51 godinu, jedan mjesec i 6 dana radnoga staža, gutajući stotine i stotine tisuća kilometara po željezničkim tračnicama, u zasluženu mirovinu, početkom studenoga ove godine, otišao je djelatnik Hrvatskih željeznica Zlatko Soče, rekorder po stažu među strojovođama ne samo na području Ploča nego i znatno šire.
Ovaj uskoro 60-ogodišnji Pločanin uspio je sakupiti toliko radnoga staža zbog beneficija na svoje radno mjesto, koje su od 1992. godine, kada je iz ŽTP-a Sarajevo prešao u HŽ iznosile šest mjeseci po godini dana, a prije toga četiri mjeseca po godini za vožnju vlaka, a tri mjeseca za manevarski rad, koji je uglavnom podrazumijevao vožnju lokomotive po luci Ploče.
A sve je započelo 1981. godine kada se Zlatko zaposlio u ŽTP-u Sarajevo, u firmi Kola za spavanje i ručanje, u Olimpic expressu, kao barmen, gdje je proveo pet godina. „Bio je to prekrasan period i jedno nezaboravno iskustvo. Svaki dan u drugome gradu, Zagreb, Beograd, Sarajevo, Ploče…, uživanje u prekrasnim krajolicima, upoznavanje novih ljudi i posao koji sam volio. No, kada sam se oženio i dobio djecu, česta odsustva od kuće sve su mi teže padala i počeo sam razmišljati o promjeni posla. Upisao sam školu za strojovođe u sarajevskom Školskom centru Vaso Miskin Crni i, nakon završetka školovanja, 1987. godine, počeo sam raditi kao strojovođa manevre u Pločama. Kroz rad sam stjecao neophodno iskustvo potrebno za izazove koji su slijedili – polaganje drugih serija lokomotiva koje su vozile putničke i teretne vagone. Tako sam 1989. počeo voziti putničke vlakove do Sarajeva i željezničke do Rajlovca kod glavnog grada BiH. Istina, i tada sam bio odsutan od kuće, ali znatno manje i to je za moju obitelj i za mene bilo podnošljivo“, prisjeća se Zlatko.
U to vrijeme još je živio u Gabeli kod Čapljine i ta je faza njegovog radnog vijeka trajala do 1992., kada je postao zaposlenik HŽ-a. Sve do prije nekoliko godina, kada je ukinut putnički prijevoz iz Ploča, Zlatko je vozio vlakove do Čapljine, gdje su ih preuzimali strojovođe iz Željeznica Federacije BiH, a nakon toga vozio je samo teretne kompozicije. Prije nekoliko dana učinio je to posljednji put. „Ne moram ni isticati koliko sam emotivno doživio taj trenutak. Vjerojatno još nisam ni svjestan da je gotovo. Trebat će mi neko vrijeme da to shvatim, nakon toliko dana i noći, mjeseci i godina, po kiši i suncu, provedenih na tračnicama, koje sam već odavno zavolio, a ta će ljubav trajati dok sam živ. Veseli me da sam nastavio tradiciju koju je započeo moj otac, koji je također bio strojovođa. Nas dvojica imamo preko 92 godine radnoga staža. Nemoguće je izbrojiti koliko smo putnika i koliko tona tereta prevezli za to vrijeme. Željeznica je poslala sastavni dio moga života, a koliko je ona važna za moju obitelj, dovoljno svjedoči činjenica da je i jedan od mojih sinova nastavio putem svoga djeda i oca i danas vozi vlakove na relaciji Čapljina – Sarajevo, kao djelatnik Ž FBiH.
Poznato je da, uz brojne dobre strane, posao strojovođe nosi mnogo stresa, vlakovi voze u teškim vremenskim uvjetima poput guste magle ili obilnih padalina, a tu su i neoprezni pješaci koji pretrčavaju prugu, te neoprezni vozači cestovnih vozila, no svježi umirovljenik iz Ploča s ponosom ističe da u njegovih preko pet desetljeća radnoga staža nije bilo nikakvih značajnih incidenata, što je zaista hvale vrijedan raritet. „Zaista mogu biti zadovoljan zbog svega što sam doživio vozeći vlakove. Jedino mi je žao mojih kolega, koji danas moraju strahovati za posao“, istaknuo je Zlatko. On će sad imati više vremena za svoj čamac i more, a ni putovanja neće nedostajati, jer se već, kao član boćarske Sportske udruge Milosavac, trijumfalno vratio s jednog turnira u Sarajevu.
Cijeli tekst u tiskanom izdanju pročitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika koji će na pločanskim kioscima biti u subotu ujutro.