U Pločama već odavno nema taksija. Parkiralište za njih ispod palmi pokraj Autobusnog kolodvora je prazno, a nekada na njemu nije bilo mjesta za sve.
Puno je razloga zašto je tako, a mi smo popričali s najstarijim bivšim taksistom u gradu, vitalnim i živahnim 84-ogodišnjim Blagom Kozinom, rodom iz Ljubuškoga. Blago je danas u mirovini, živi u Stablini, a prevozio je putnike punih 33 godine, iako je po struci krojač.
„Kakva su to samo bila vremena. Pogotovo sedamdesete i osamdesete godine prošloga stoljeća. Tijekom sezone u Ploče su se svakodnevno slijevale tisuće ljudi, dolazili su uglavnom vlakovima i odatle nastavljali prema krajnjim odredištima, Dubrovniku ili prema mjestima na Makarskome primorju. Uz to veliki broj brodova uplovljavao je u luku Ploče. Gužve su bile tolike da putnici nisu ni pitali za cijenu, samo su uskakali u auta, jer im je bilo bitno da stignu gdje su krenuli. Danas nema vlakova, nema ljudi, nema ni novaca“, zaključio je Blago, koji je, kako kaže, zbog posla obišao pola Europe.
A kada je iz susjedne Hercegovine došao u Ploče zaposlio se kao krojač pri vojsci, gdje je radio, dok se to poduzeće nije rasformiralo. Blago je odbio ponudu da s istim poslom nastavi u Splitu i otputovao je bratu u Njemačku. Tamo je radio godinu dana i kupio polovnoga Forda, s kojim je, kako ponosno ističe, za Božić prvi put sam došao kući, usprkos snijegu i nevremenu kojega je pratilo cijelim putem. Otvorio je krojačku radnju u Pločama, gdje se nekoliko godina bavio svojim zanatom. Sve dok mu jedan tadašnji taksista nije rekao: „Blago, baci iglu, uzmi volan!“. Blago ga je poslušao i, kaže, nije se pokajao. Iz Njemačke je stigao Mercedes „reponja“, prvi od tri mercedesa kojima je preko tri desetljeća prevozio putnike.
„Tada su u Pločama bila samo tri taksista, Drago Kežić, jedan Ante iz Slavonije kojem se ne mogu sjetiti prezimena i ja. Kasnije je taj broj rastao, a u jednom trenutku bilo nas je 13. Posla je bilo toliko da nismo stajali. Znalo se događati da sam tijekom jedne noći tri puta vozio u Dubrovnik i vraćao se. No, ništa mi nije bilo teško. Dosta se radilo, ali dosta se i zarađivalo. Vozio sam svakakve putnike. Kad se bavi ovim poslom, koji je zaista lijep i ima brojne prednosti, čovjek mora biti i oprezan, jer ima svakakvih ljudi“, upozorava Blago, premda nije imao ozbiljnijih situacija za vrijeme taksiranja.
Kaže da bi o svojim iskustvima moga napisati i knjigu, jer taksisti u poslu koji je neobičan spoj privatnog i javnog prostora, svašta vide i čuju, upoznaju ljude različitih karaktera i često moraju imati dobre živce i visoki prag tolerancije. Ljudi ponekad zaborave da je za volanom stvarna osoba, a ne robot, pa otpuste kočnice. Zato su taksisti svojevrsni čuvari tajni. A Blagi je cijelo to iskustvo pomoglo da dobije bolji uvid u ljudsku psihu.
„Taj posao na mene nije ostavio negativne tragove. I danas bih mogao i želio voziti, tako se dobro osjećam, ali više se nema koga voziti. Posebno sam uživao, i toga se i sada s zadovoljstvom sjećam, dok sam vozio lijepe žene, posebice Bosanke. Obožavam lijepe žene. Kada su mi one ulazile u auto bio je to vrhunski spoj posla i zadovoljstva“, prisjeća se Blago, koji umirovljeničke dane provodi u svakodnevnim šetnjama u Stablini i obrađivanjem maslina u rodnoj Hercegovini.
Cijeli tekst u tiskanom izdanju pročitajte u Dubrovačkom vjesniku koji je na pločanskim kioscima u subotu ujutro.