Dana 1. prosinca 1918. godine Izaslanstvo narodnog vijeća Države Slovenaca Hrvata i i Srba vlakom se uputilo u Beograd. Tamo su, suprotno naputcima Hrvatskog Sabora i samog Izaslanstva, umjesto da traže izbore za Konstituantu, predali adresu koju je sastavio dr. Ante Pavelić, predsjednik Hrvatske stranke prava te su uz spomenutu adresu predali regentu Aleksandru u ruke Hrvatsku Državu.
Od tog dana do 1941. godine kad je nova ustaška vlast okupila prema svom nahođenju i izboru Hrvatski Sabor na jedno jedino zasjedanje, pa sve do naših dana, Hrvatski sabor izabran slobodnom voljom Hrvatskog Naroda i svih hrvatskih građana nikad se nije sastao.
Nešto ranije, Velika skupština Vojvodine u Novom Sadu (Srijem, Banat i Bačka) u kojoj je bilo 37% Srba donijela je odluku da se ove zemlje koje za svo vrijeme Austrije, a kasnije i Austrougarske monarhije nikada nisu pripadale Srbiji, priključe toj državi. U isto vrijeme nasilno i protuzakonito u Podgorici je je nametnuta volja Crnogorskom narodu da jedina država pobjednica u I. svjetskom ratu izgubi samostalnost te da se također priključi Srbiji. Time je ugašena i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Osamostaljenjem Crne Gore vraćena je i Crnogorska crkva pa sada u toj zemlji imamo dvije, Srpsku kojoj je čelu Amfilohije (Risto) Radović i Crnogorsku kojoj je sjedište na povijesnom Cetinju.
Danas, 5. prosinca ove 2018. godine pravo je vrijeme da se i na ovom Portalu nešto barem načelno kaže o događajima u glavnom hrvatskom gradu Zagrebu.
Povjesničari, barem danas u Republici Hrvatskoj mogu nesmetano i slobodno pisati o tim tragičnim događajima od 1. prosinca 1918. pa do 1990. godine, samo je pitanje hoće se i danas naći izdavači koje će te njihove radove i objavljivati.
Nemam namjeru baviti se pretjeranom faktografijom. Ipak, treba reći da su tih dana pristaše tzv. ujedinjena predvođeni Svetozarom Pribičevićem, čovjekom koji se hvalio da je regentu Aleksandru, odnosno njegovu ocu kralju Petru predao Hrvatsku na pladnju organizirali među pristašama Jugoslavije slavlja u mnogim hrvatskim gradovima. Da ironije bude veća ovaj promicatelj osnivanja nove države u kojoj su Srbi kao ratni pobjednici trebali imali odlučujuću riječ, nešto godina iza toga sklapa sa Stjepan Radićem savez nazvan SDK (Seljačko demokratska koalicija) izravno uperen protiv srbske hegemonije, nakon uvođenja diktature odlazi u inozemstvo gdje i umire i u kojem inozemstvu piše i tiska čuvenu knjigu „Diktatura kralja Aleksandra“.
Golemi dio Hrvatskog naroda nezadovoljan ovakvim razvojem događaja, a prvenstveno predvođen Čistom strankom prava (kasnijim frankovcima) u čijem je krilu niknula i UHRO (Ustaša- hrvatska revolucionarna organizacija) diljem hrvatskih krajeva prosvjeduje protiv izdajničke politike Izaslanstva narodnog vijeća Države Slovenaca Hrvata i Srba. Uzalud je dopukovnik Slavko Kvaternik, kasniji Vojskovođa ušao s dobrovoljačkim korpusom u Međimurje, a čuveni fedmaršal Svetozar Borojević von Bojna nudio formiranje narodne vojske. Kapitulanti su bili jači.
Tog dana ujutro iz Rudolfove vojarne u Ilici izašli su vojnici manifestirajući za Hrvatsku Državu. Neki očevici tvrde da su nosili i oružje, nu slika iz tih dana kad iz početka Ilice izlaze na Trg bana Jelačića to demantira. U svakom slučaju njima su se priključili mnogi građani Grada Zagreba. Pjevajući domoljubne pjesme uz poklike republici od Rudolfove vojarne, Ilicom su išli prema središnjem zagrebačkom trgu. Za to vrijeme šef zagrebačke policije Grgo Budimir Anđelinović razmjestio je mornare vjerne Jugoslaviji i Jugoslavenske sokole na više zgrada, a najviše na zgradi u čijem se prizemlju danas nalazi Gradska kavana. Tko je prvi zapucao, ima različitih mišljenja. Ako je suditi po čuvenoj fotografiji, to nisu mogli učiniti prosvjednici. U njihovim se rukama ne vidi oružje, a okolnih zgrada su mornari i Sokoli otvorili vatru. Mrtvni i ranjeni ležali su posvuda. Kasnije dobar broj vojnika među kojima su bili naviše dočasnici osuđeni su na dugogodišnje kazne zatvora. Njihov egzekutor Budimir Grgo Anđelinović, nekadašnji pravaš i suradnik dr. Ante Trumbića i drugih poznatih pravaša, još se u beogradskoj skupštini hvalio činjenicom da je okrvario ruke.
Poginuli 5. prosinca prve su žrtve jedne krvave strahovlade koja je odnijela toliko života, a koju strahovladu su srećom napokon prekinule naše generacije.
Skromna spomen ploča na Trgu bana Jelačića postavljena tek za naših dana govori o tom tragičnom događaju. Nedužne žrtve koje nisu imale nikakvog drugog cilja nego živjeti u slobodnoj Državi Hrvatskoj, zaslužuju da se taj dan obilježi u svakom kutku gdje žive Hrvati kao i da se u svakom mjestu neka ulica ili trg nazove Ulica prosinačkih žrtava. Oni barem toliko zaslužuju.
Piše: Neven Vicić